Subpage under development, new version coming soon!
Subject: Planet Kultura
hehe lijepo i originalno (barem meni originalno, ali nisam mjerodavan s obzirom na količinu pročitanog' :-P)
Sarajevo je...
Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara riječima: "Ma ja, lubenica, učiteljica", što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.
Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.
Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.
Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima.
Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.
Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.
Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.
Škembići kod Hadžibajrića.
Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".
Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.
Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
Miting golubova na Sebilju.
Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.
Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.
Špricer kod Ramisa.
Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.
Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.
Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.
Pijukanje radiostanica u taksijima.
Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.
Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije" (šta god da je to) u slastičarni Egipat.
Zelenilo terena na Željinom stadionu.
Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: "Pa evo…", na pitanje: "Šta ima?".
Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.
Ćevapi bilo gdje u gradu.
Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.
Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.
Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću - svi zvuci grada stopljeni u jedno.
Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.
Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.
Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.
Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.
Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora - sintaksa koraka.
Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.
Titova slika u zlatari na Čaršiji.
Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.
Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.
Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni - sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.
I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.
Aleksandar Hemon
Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara riječima: "Ma ja, lubenica, učiteljica", što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.
Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.
Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.
Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima.
Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.
Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.
Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.
Škembići kod Hadžibajrića.
Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".
Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.
Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
Miting golubova na Sebilju.
Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.
Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.
Špricer kod Ramisa.
Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.
Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.
Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.
Pijukanje radiostanica u taksijima.
Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.
Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije" (šta god da je to) u slastičarni Egipat.
Zelenilo terena na Željinom stadionu.
Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: "Pa evo…", na pitanje: "Šta ima?".
Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.
Ćevapi bilo gdje u gradu.
Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.
Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.
Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću - svi zvuci grada stopljeni u jedno.
Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.
Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.
Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.
Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.
Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora - sintaksa koraka.
Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.
Titova slika u zlatari na Čaršiji.
Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.
Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.
Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni - sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.
I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.
Aleksandar Hemon
sinoc sam prosao pored ovog muzeja i stvarno su to lijepo napravili.
sutra se mozda i zaletim da vidim kako to sve izgleda jer su otvoreni dani pa...
(edited)
sutra se mozda i zaletim da vidim kako to sve izgleda jer su otvoreni dani pa...
(edited)
to je muzej koji uopće ne izgleda kao muzej suvremene umjetnosti...
meni više pari ko neka auto kuća ;)
meni više pari ko neka auto kuća ;)
a sto je to suverena umjetnost? na onim slikama se samo vidi Ahmadinejad kako se vozi na toboganu i neka grupa sto svira...i da, stupovi benziske
dobro pitanje na koje ti ja vjerojatno baš i ne znam odgovorit (haj priznaj da te to iznenađuje ;)
al nekako držim da bi to trebala bit umjetnost u skladu s vremenom. i ta paralela s benziskim crpkama mi se čini kao baš dobro pogođena... ;)
al nekako držim da bi to trebala bit umjetnost u skladu s vremenom. i ta paralela s benziskim crpkama mi se čini kao baš dobro pogođena... ;)
dobro pitanje na koje ti ja vjerojatno baš i ne znam odgovorit (haj priznaj da te to iznenađuje ;)
jel ovo treba komentirat?
jel ovo treba komentirat?
kad vec spomenuh merilinku, ne mogu odolit da ne ozivim opet ovu zaboravljenu temu. nazalost, ne znam gdje bih nasao ovu poemu prevedenu na naski :(
Prayer for Marilyn Monroe
Lord
receive this young woman known around the world as Marilyn Monroe
although that wasn't her real name
(but You know her real name, the name of the orphan raped at the age of 6
and the shopgirl who at 16 had tried to kill herself)
who now comes before You without any makeup
without her Press Agent
without photographers and without autograph hounds,
alone like an astronaut facing night in space.
She dreamed when she was little that she was naked in a church
(according to the Time account)
before a prostrated crowd of people, their heads on the floor
and she had to walk on tiptoe so as not to step on their heads.
You know our dreams better than the psychiatrists.
Church, home, cave, all represent the security of the womb
but something else too …
The heads are her fans, that's clear
(the mass of heads in the dark under the beam of light).
But the temple isn't the studios of 20th Century-Fox.
The temple—of marble and gold—is the temple of her body
in which the Son of Man stands whip in hand
driving out the studio bosses of 20th Century-Fox
who made Your house of prayer a den of thieves.
Lord
in this world polluted with sin and radioactivity
You won't blame it all on a shopgirl
who, like any other shopgirl, dreamed of being a star.
Her dream just became a reality (but like Technicolor's reality).
She only acted according to the script we gave her
—the story of our own lives. And it was an absurd script.
Forgive her, Lord, and forgive us
for our 20th Century
for this Colossal Super-Production on which we all have worked.
She hungered for love and we offered her tranquilizers.
For her despair, because we're not saints
psychoanalysis was recommended to her.
Remember, Lord, her growing fear of the camera
and her hatred of makeup—insisting on fresh makeup for each scene—
and how the terror kept building up in her
and making her late to the studios.
Like any other shopgirl
she dreamed of being a star.
And her life was unreal like a dream that a psychiatrist interprets and files.
Her romances were a kiss with closed eyes
and when she opened them
she realized she had been under floodlights
as they killed the floodlights!
and they took down the two walls of the room (it was a movie set)
while the Director left with his scriptbook
because the scene had been shot.
Or like a cruise on a yacht, a kiss in Singapore, a dance in Rio
the reception at the mansion of the Duke and Duchess of Windsor
all viewed in a poor apartment's tiny living room.
The film ended without the final kiss.
She was found dead in her bed with her hand on the phone.
And the detectives never learned who she was going to call.
She was
like someone who had dialed the number of the only friendly voice
and only heard the voice of a recording that says: WRONG NUMBER.
Or like someone who had been wounded by gangsters
reaching for a disconnected phone.
Lord
whoever it might have been that she was going to call
and didn't call (and maybe it was no one
or Someone whose number isn't in the Los Angeles phonebook)
You answer that telephone!
E. Cardenal
Prayer for Marilyn Monroe
Lord
receive this young woman known around the world as Marilyn Monroe
although that wasn't her real name
(but You know her real name, the name of the orphan raped at the age of 6
and the shopgirl who at 16 had tried to kill herself)
who now comes before You without any makeup
without her Press Agent
without photographers and without autograph hounds,
alone like an astronaut facing night in space.
She dreamed when she was little that she was naked in a church
(according to the Time account)
before a prostrated crowd of people, their heads on the floor
and she had to walk on tiptoe so as not to step on their heads.
You know our dreams better than the psychiatrists.
Church, home, cave, all represent the security of the womb
but something else too …
The heads are her fans, that's clear
(the mass of heads in the dark under the beam of light).
But the temple isn't the studios of 20th Century-Fox.
The temple—of marble and gold—is the temple of her body
in which the Son of Man stands whip in hand
driving out the studio bosses of 20th Century-Fox
who made Your house of prayer a den of thieves.
Lord
in this world polluted with sin and radioactivity
You won't blame it all on a shopgirl
who, like any other shopgirl, dreamed of being a star.
Her dream just became a reality (but like Technicolor's reality).
She only acted according to the script we gave her
—the story of our own lives. And it was an absurd script.
Forgive her, Lord, and forgive us
for our 20th Century
for this Colossal Super-Production on which we all have worked.
She hungered for love and we offered her tranquilizers.
For her despair, because we're not saints
psychoanalysis was recommended to her.
Remember, Lord, her growing fear of the camera
and her hatred of makeup—insisting on fresh makeup for each scene—
and how the terror kept building up in her
and making her late to the studios.
Like any other shopgirl
she dreamed of being a star.
And her life was unreal like a dream that a psychiatrist interprets and files.
Her romances were a kiss with closed eyes
and when she opened them
she realized she had been under floodlights
as they killed the floodlights!
and they took down the two walls of the room (it was a movie set)
while the Director left with his scriptbook
because the scene had been shot.
Or like a cruise on a yacht, a kiss in Singapore, a dance in Rio
the reception at the mansion of the Duke and Duchess of Windsor
all viewed in a poor apartment's tiny living room.
The film ended without the final kiss.
She was found dead in her bed with her hand on the phone.
And the detectives never learned who she was going to call.
She was
like someone who had dialed the number of the only friendly voice
and only heard the voice of a recording that says: WRONG NUMBER.
Or like someone who had been wounded by gangsters
reaching for a disconnected phone.
Lord
whoever it might have been that she was going to call
and didn't call (and maybe it was no one
or Someone whose number isn't in the Los Angeles phonebook)
You answer that telephone!
E. Cardenal
da malo oživimo temu nkdz-ovim izborom
ANITA KLASNIĆ, Zagreb
Koračam prema Maksimiru, utočištu iz davnih dana, velikoj ljubavi i sigurnoj luci (ne uvijek tako sigurnoj). Ipak, to je moj dom.
Dom bez vrata, tek željezne šipke i pregledavanje prilikom ulaska. Mnogo stepenica. Nikad ih nisam stigla izbrojati. Kružni ulaz, laganiji za uspon do vrha.
Dom bez krova. Tek nebeski plavi svod. Ponekad ukrašen oblacima, ponekad tmuran i siv, prošaran munjama; sa sjajnim mjesecom koji se smiješi ili vječno zaigranim suncem koje nas škaklja zrakama.
Dom bez kuhinje, tek grickalice na stolićima. "Kikiriki, koštice!"- nudi dobro poznati glas.
Dom bez fotelja u dnevnom boravku, tek neugledne, stare, često razbijene plave plastične stolice. Na nekim mjestima nedostaju. Negdje se pak zablista nova i uglancana, kao da se želi nametnuti i izdignuti iznad ostalih. Ali ne zna ona koliko su toga proživjele prljave i isprano plave prijateljice.
Dom bez otmjene kupaonice. Tek prljavi wc-i i razbijene slavine. Ulaženje bez reda i kucanja.
Dom bez ormara. U prolazu uvučen jedan štand s majicama i šalovima.
Dom bez grijanja. Kad ledeni vjetar krene tražiti put do kostiju pomaže jedino skupljanje u hrpu ili skakutanje na mjestu.
Dom bez slika na zidovima. Umjesto njih na ogradi transparenti. U zraku zastave. Poruke.
Dom bez svjetiljki. Tek reflektori vinuti visoko, visoko, kao da žele dotaknuti jata ptica.
Dom bez radija. Tek pjesma iz tisuću grla. Nekad ujednačena i skladna, glasna i zadivljujuća. Drugi put slabašna i tužna, potištena. U bijesu agresivna i bez reda. Svatko viče što mu je na duši.
Dom bez susjeda. Tek istok s lijeve i zapad s desne strane. Prijateljski raspoloženi ili suzdržani. Pohvaljeni pljeskom ili izviždani.
Dom bez soba. Golemi betonski blok na kojem tražim svoje mjesto. Uvijek negdje na sredini.
Dom bez televizije. Tek zeleno prostranstvo ispod nas i 22 glavna glumca. Tako započne. Kasnije se neki prometnu u heroje, a drugi padnu u prosječnost ili opasno ispod toga. Neprofesionalci. Statisti.
Dom. Poznata lica. Toplina oko srca. Uzbuđenje kao kad sam prvi put stajala tu, dok su mi koljena klecala. Upijala sam, smiješila se, gledala oko sebe i živjela san.
Dom. Tu sam liječila bolne rane i dobila poneku novu masnicu, ali one ionako brzo zacijele. Tu sam stajala na rubu suza, pogleda usmjerena u daljinu, prema zgradama svog kvarta. Što dalje od tuge koja je bila pred nama.
Tu sam vrištala i skakala, bacala se u zagrljaj i držala za ruku prilikom izvođenja jedanaesteraca.
Dom. Tu sam bježala od usamljenosti i depresije.
Dom. Tamo gdje je srce.
Bila je to sasvim obična nedjeljna večer, kišna i prohladna.
Bila je to posebna večer, kad sam ponovno osjetila udarce svoga srca u gomili. Kad me grlo zaboljelo od pjevanja. Kad sam zapljeskala ponosno, obavijena čarobnim osjećajem zajedništva, moći i sreće.
Večer kad sam se ponovno zaljubila u Sjever.
Večer kad sam uživala u svakom milimetru svoje kože i zahvalila Bogu što me spustio na ovaj komadić vječnosti.
Večer kad sam poželjela zagrliti cijeli svijet i objasniti mu kako je ova uloga predivna.
Večer kad sam lebdjela, a ne hodala.
Zamolila sam Maksimir da mi s jednakom brižnošću čuva srce, do sljedećeg susreta i zagrljaja...
Dom. Tamo gdje se uvijek vraćamo.
Zagreb, Dinamo, Maksimir i ja- prsti jedne ruke, nerazdvojni i isprepleteni. A peti prst?! Njega ostavljam za ljubav, onu koja nas drži na okupu i veže nevidljivim nitima.
Pitaju me po tko zna koji put zašto jedna djevojka toliko voli Dinamo. U isti tren u glavi mi zasviraju stihovi: "Zakaj Zagreb volim možda ne znam reći, al za mene on je i od većeg veći..."
Ljubav ne treba objašnjavati. Ljubav ne treba opisivati, ni pokušavati riječima na papiru dočarati njenu moć. Ljubav treba doživjeti.
Mnogi znaju o čemu pričam, a oni drugi to ionako nikada neće shvatiti. Gledat će me kao čudakinju. Ne obazirem se. Koračam visoko uzdignute glave, u ritmu bubnjeva i pobjedničke pjesme.
Što je Dinamo u mom životu? Svetinja.
Nešto što čuvam brižno i pažljivo, kao najveću tajnu.
Nešto što vičem javno, najglasnije što mogu, da cijeli svijet zna.
Neke ljubavi su vječne... Sretna sam što imam jednu takvu.
ANITA KLASNIĆ, Zagreb
Koračam prema Maksimiru, utočištu iz davnih dana, velikoj ljubavi i sigurnoj luci (ne uvijek tako sigurnoj). Ipak, to je moj dom.
Dom bez vrata, tek željezne šipke i pregledavanje prilikom ulaska. Mnogo stepenica. Nikad ih nisam stigla izbrojati. Kružni ulaz, laganiji za uspon do vrha.
Dom bez krova. Tek nebeski plavi svod. Ponekad ukrašen oblacima, ponekad tmuran i siv, prošaran munjama; sa sjajnim mjesecom koji se smiješi ili vječno zaigranim suncem koje nas škaklja zrakama.
Dom bez kuhinje, tek grickalice na stolićima. "Kikiriki, koštice!"- nudi dobro poznati glas.
Dom bez fotelja u dnevnom boravku, tek neugledne, stare, često razbijene plave plastične stolice. Na nekim mjestima nedostaju. Negdje se pak zablista nova i uglancana, kao da se želi nametnuti i izdignuti iznad ostalih. Ali ne zna ona koliko su toga proživjele prljave i isprano plave prijateljice.
Dom bez otmjene kupaonice. Tek prljavi wc-i i razbijene slavine. Ulaženje bez reda i kucanja.
Dom bez ormara. U prolazu uvučen jedan štand s majicama i šalovima.
Dom bez grijanja. Kad ledeni vjetar krene tražiti put do kostiju pomaže jedino skupljanje u hrpu ili skakutanje na mjestu.
Dom bez slika na zidovima. Umjesto njih na ogradi transparenti. U zraku zastave. Poruke.
Dom bez svjetiljki. Tek reflektori vinuti visoko, visoko, kao da žele dotaknuti jata ptica.
Dom bez radija. Tek pjesma iz tisuću grla. Nekad ujednačena i skladna, glasna i zadivljujuća. Drugi put slabašna i tužna, potištena. U bijesu agresivna i bez reda. Svatko viče što mu je na duši.
Dom bez susjeda. Tek istok s lijeve i zapad s desne strane. Prijateljski raspoloženi ili suzdržani. Pohvaljeni pljeskom ili izviždani.
Dom bez soba. Golemi betonski blok na kojem tražim svoje mjesto. Uvijek negdje na sredini.
Dom bez televizije. Tek zeleno prostranstvo ispod nas i 22 glavna glumca. Tako započne. Kasnije se neki prometnu u heroje, a drugi padnu u prosječnost ili opasno ispod toga. Neprofesionalci. Statisti.
Dom. Poznata lica. Toplina oko srca. Uzbuđenje kao kad sam prvi put stajala tu, dok su mi koljena klecala. Upijala sam, smiješila se, gledala oko sebe i živjela san.
Dom. Tu sam liječila bolne rane i dobila poneku novu masnicu, ali one ionako brzo zacijele. Tu sam stajala na rubu suza, pogleda usmjerena u daljinu, prema zgradama svog kvarta. Što dalje od tuge koja je bila pred nama.
Tu sam vrištala i skakala, bacala se u zagrljaj i držala za ruku prilikom izvođenja jedanaesteraca.
Dom. Tu sam bježala od usamljenosti i depresije.
Dom. Tamo gdje je srce.
Bila je to sasvim obična nedjeljna večer, kišna i prohladna.
Bila je to posebna večer, kad sam ponovno osjetila udarce svoga srca u gomili. Kad me grlo zaboljelo od pjevanja. Kad sam zapljeskala ponosno, obavijena čarobnim osjećajem zajedništva, moći i sreće.
Večer kad sam se ponovno zaljubila u Sjever.
Večer kad sam uživala u svakom milimetru svoje kože i zahvalila Bogu što me spustio na ovaj komadić vječnosti.
Večer kad sam poželjela zagrliti cijeli svijet i objasniti mu kako je ova uloga predivna.
Večer kad sam lebdjela, a ne hodala.
Zamolila sam Maksimir da mi s jednakom brižnošću čuva srce, do sljedećeg susreta i zagrljaja...
Dom. Tamo gdje se uvijek vraćamo.
Zagreb, Dinamo, Maksimir i ja- prsti jedne ruke, nerazdvojni i isprepleteni. A peti prst?! Njega ostavljam za ljubav, onu koja nas drži na okupu i veže nevidljivim nitima.
Pitaju me po tko zna koji put zašto jedna djevojka toliko voli Dinamo. U isti tren u glavi mi zasviraju stihovi: "Zakaj Zagreb volim možda ne znam reći, al za mene on je i od većeg veći..."
Ljubav ne treba objašnjavati. Ljubav ne treba opisivati, ni pokušavati riječima na papiru dočarati njenu moć. Ljubav treba doživjeti.
Mnogi znaju o čemu pričam, a oni drugi to ionako nikada neće shvatiti. Gledat će me kao čudakinju. Ne obazirem se. Koračam visoko uzdignute glave, u ritmu bubnjeva i pobjedničke pjesme.
Što je Dinamo u mom životu? Svetinja.
Nešto što čuvam brižno i pažljivo, kao najveću tajnu.
Nešto što vičem javno, najglasnije što mogu, da cijeli svijet zna.
Neke ljubavi su vječne... Sretna sam što imam jednu takvu.
nkdz [del] to
jazo
Nešto prigodno, da se ne zaboravi:
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Siniša Glavašević
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Siniša Glavašević
hoću da odeš i odvedeš svog prokletog psa odavde
od početka sam znao da se ne trebam javiti
jednostavno sam imao taj neki predosjećaj
da bi se moglo dogoditi nešto loše
imam ga češće
ali mu na žalost prerijetko vjerujem
i bilo je baš grdo
kao kad nehotice pustiš da iz tuša
navre samo vrela
i ti se na tren posve skameniš
makar si svjestan da posljedice
mogu biti strašne
u toj situaciji, valjda me shvaćate,
želite nešto učiniti ili reći
nešto što zvuči umirujuće
ili bar kao dovoljno dobro opravdanje
ali vam ne dopušta
bila je beskrajno očajna
ili je jednostavno imala taj neobični dar govora
koji joj je omogućavao da u samo desetak sekundi izgovori na stotine psovki
i još nešto kao: budalo, mislio si da neću saznati!?
hoću da si se odmah stvorio ovdje
da pokupiš svo svoje smeće,
i hoću da se izgubiš odavde
skupa sa svojim
prokletim
psom
trebalo mi je neko vrijeme da shvatim
i koliko god se trudio
teško da ću vam moći opisati
taj iznenadni osjećaj olakšanja i sreće,
neopisive sreće
a sve samo zato što se iznebuha pojavio taj deus ex machina
maleni jazavčar kakvog je imao susjed
i kakvog sam i ja oduvijek žarko želio imati
ali nikada nisam smio
jer sam na pse
alergičan
od početka sam znao da se ne trebam javiti
jednostavno sam imao taj neki predosjećaj
da bi se moglo dogoditi nešto loše
imam ga češće
ali mu na žalost prerijetko vjerujem
i bilo je baš grdo
kao kad nehotice pustiš da iz tuša
navre samo vrela
i ti se na tren posve skameniš
makar si svjestan da posljedice
mogu biti strašne
u toj situaciji, valjda me shvaćate,
želite nešto učiniti ili reći
nešto što zvuči umirujuće
ili bar kao dovoljno dobro opravdanje
ali vam ne dopušta
bila je beskrajno očajna
ili je jednostavno imala taj neobični dar govora
koji joj je omogućavao da u samo desetak sekundi izgovori na stotine psovki
i još nešto kao: budalo, mislio si da neću saznati!?
hoću da si se odmah stvorio ovdje
da pokupiš svo svoje smeće,
i hoću da se izgubiš odavde
skupa sa svojim
prokletim
psom
trebalo mi je neko vrijeme da shvatim
i koliko god se trudio
teško da ću vam moći opisati
taj iznenadni osjećaj olakšanja i sreće,
neopisive sreće
a sve samo zato što se iznebuha pojavio taj deus ex machina
maleni jazavčar kakvog je imao susjed
i kakvog sam i ja oduvijek žarko želio imati
ali nikada nisam smio
jer sam na pse
alergičan
Mail jedne djevojke građanskoj inicijativi Zajedno za Dinamo:
…JER JA ĆU SE VRATITI
"Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati..."
Stari stihovi lebde mislima, a sekunde kapaju, klize po padini i vuku za sobom minute. Minute pak potežu sate u golemu masu koja se kotrlja. Nitko ju ne može zaustaviti. Prvi sučev zvižduk će odjeknuti, a ja ću i dalje biti u svoja četiri svijetloplava zida, stišćući ruke i zatvarajući oči.Pretiho. Pretoplo. Presigurno. Sve ono što bi me inače veselilo- topla i mirna jesenja večer, danas izaziva nemir, tupu bol, poput oštrog predmeta davno zabijenog u meso, već sraslog s tkivom. Tek iznenadni trzaj natjera tijelo da se buni.
Kažu - na sve se čovjek navikne. No, srce je uporno i tvrdoglavo, poput razmaženog derišta koje se baca usred dućana želeći baš taj slatkiš. I moje se u utorak nemilosrdno bunilo i jecalo satima, želeći otići na trening i navijati. No, moralo je ostati zarobljeno okovima posla i obaveza, odgovornošću. Bilo je nesretno.Poput ovisnika, htjela sam izjuriti na ulicu i potrčati prema Maksimiru. Znala sam da se tamo dijeli doza adrenalina i strasti. Zaslužila sam svoj dio. Željela sam ga više od svega. Ruke su drhtale, a misli divljale. Tuga, realnost i čežnja stvarale su dugu pletenicu. Pogled je svako malo bježao prema satu na zidu- sad su se okupili, sigurno upravo kreću, mora da su glasnice već napete, euforija... Mogla sam jedino zamišljati.Dočekala sam nervozno kraj radnog vremena, a onda pogledala fotografije i snimke. Veličanstveno.
Hvala vam što ste me učinili ponosnom. Hvala vam što ste bili dostojanstveni i snažni, vrijedni titule - navijači Dinama. Bez ijednog izgreda, bez stavljanja pojedinca ispred cjeline. Svi ko jedan.I koliko god žalila što nisam mogla s vama podijeliti taj trenutak savršenstva, znam da ste ostavili glas i za mene. Za one koji nisu mogli doći zbog svojih obaveza. I za one koji su bili predaleko.
Stari stihovi lebdjeli su terenom, a udarci dlanovima kapali, klizili po padini i vukli za sobom pojedince. Oni su pak poveli drage ljude u golemu masu koja se kotrlja. Nitko ju ne može zaustaviti.
Lavina kreće polako, s tek jednim kamenom koji se počne kotrljati, s jednom idejom koja se pojavila u nečijim mislima. Taj kamen povlači za sobom ostale, gurajući ih i vukući nizbrdo. Pomalo, kad svatko povuče još nekoga za sobom, grupica postaje masa, a ona, ako je dobro povezana, i ako se spušta po čvrstim temeljima, nosi sve pred sobom.
Još nismo postali lavina, ali tome težimo. Još nismo povukli dovoljno ljudi za sobom, ali se trudimo. Još nismo srušili sva oronula stabla i bodljikave grmove koji su nam na putu, ali se ne bojimo. Idemo dalje, svaki dan iskusniji i jači. Ustrajni jer znamo što želimo. Uporni jer nam je takva narav- nema predaje. Sa sjajem u očima jer znamo za što se borimo - za ljubav, za svetinju.
Samo nas jedna stvar razlikuje od lavine - ona se spušta nizbrdo i teži dnu, a mi... Mi se želimo izdići s dna, iz blata u kojem se koprca naš Dinamo. Želimo ga postaviti na najvišu, najčišću planinu, obasjanu zlatnim suncem pobjeda i svježim povjetarcem sa Sjevera.
Proći će i ova večer. Naša mjesta bit će prazna. Ali, naše duše su povezane sa Sjeverom, poput oštrog predmeta davno zabijenog u meso, već sraslog s tkivom.
Prvi sučev zvižduk. Stežem ruke i zatvaram oči. U glavi i dalje stari stihovi:
"Ne dirajte mi večeras uspomenu u meni... jer ja ću se vratiti..."
…JER JA ĆU SE VRATITI
"Večeras me dobri ljudi nemojte ništa pitati..."
Stari stihovi lebde mislima, a sekunde kapaju, klize po padini i vuku za sobom minute. Minute pak potežu sate u golemu masu koja se kotrlja. Nitko ju ne može zaustaviti. Prvi sučev zvižduk će odjeknuti, a ja ću i dalje biti u svoja četiri svijetloplava zida, stišćući ruke i zatvarajući oči.Pretiho. Pretoplo. Presigurno. Sve ono što bi me inače veselilo- topla i mirna jesenja večer, danas izaziva nemir, tupu bol, poput oštrog predmeta davno zabijenog u meso, već sraslog s tkivom. Tek iznenadni trzaj natjera tijelo da se buni.
Kažu - na sve se čovjek navikne. No, srce je uporno i tvrdoglavo, poput razmaženog derišta koje se baca usred dućana želeći baš taj slatkiš. I moje se u utorak nemilosrdno bunilo i jecalo satima, želeći otići na trening i navijati. No, moralo je ostati zarobljeno okovima posla i obaveza, odgovornošću. Bilo je nesretno.Poput ovisnika, htjela sam izjuriti na ulicu i potrčati prema Maksimiru. Znala sam da se tamo dijeli doza adrenalina i strasti. Zaslužila sam svoj dio. Željela sam ga više od svega. Ruke su drhtale, a misli divljale. Tuga, realnost i čežnja stvarale su dugu pletenicu. Pogled je svako malo bježao prema satu na zidu- sad su se okupili, sigurno upravo kreću, mora da su glasnice već napete, euforija... Mogla sam jedino zamišljati.Dočekala sam nervozno kraj radnog vremena, a onda pogledala fotografije i snimke. Veličanstveno.
Hvala vam što ste me učinili ponosnom. Hvala vam što ste bili dostojanstveni i snažni, vrijedni titule - navijači Dinama. Bez ijednog izgreda, bez stavljanja pojedinca ispred cjeline. Svi ko jedan.I koliko god žalila što nisam mogla s vama podijeliti taj trenutak savršenstva, znam da ste ostavili glas i za mene. Za one koji nisu mogli doći zbog svojih obaveza. I za one koji su bili predaleko.
Stari stihovi lebdjeli su terenom, a udarci dlanovima kapali, klizili po padini i vukli za sobom pojedince. Oni su pak poveli drage ljude u golemu masu koja se kotrlja. Nitko ju ne može zaustaviti.
Lavina kreće polako, s tek jednim kamenom koji se počne kotrljati, s jednom idejom koja se pojavila u nečijim mislima. Taj kamen povlači za sobom ostale, gurajući ih i vukući nizbrdo. Pomalo, kad svatko povuče još nekoga za sobom, grupica postaje masa, a ona, ako je dobro povezana, i ako se spušta po čvrstim temeljima, nosi sve pred sobom.
Još nismo postali lavina, ali tome težimo. Još nismo povukli dovoljno ljudi za sobom, ali se trudimo. Još nismo srušili sva oronula stabla i bodljikave grmove koji su nam na putu, ali se ne bojimo. Idemo dalje, svaki dan iskusniji i jači. Ustrajni jer znamo što želimo. Uporni jer nam je takva narav- nema predaje. Sa sjajem u očima jer znamo za što se borimo - za ljubav, za svetinju.
Samo nas jedna stvar razlikuje od lavine - ona se spušta nizbrdo i teži dnu, a mi... Mi se želimo izdići s dna, iz blata u kojem se koprca naš Dinamo. Želimo ga postaviti na najvišu, najčišću planinu, obasjanu zlatnim suncem pobjeda i svježim povjetarcem sa Sjevera.
Proći će i ova večer. Naša mjesta bit će prazna. Ali, naše duše su povezane sa Sjeverom, poput oštrog predmeta davno zabijenog u meso, već sraslog s tkivom.
Prvi sučev zvižduk. Stežem ruke i zatvaram oči. U glavi i dalje stari stihovi:
"Ne dirajte mi večeras uspomenu u meni... jer ja ću se vratiti..."
Vjetar duva,
šljive otpadaju
trule šljive muve spopadaju.
Krmci jedu da ne propadaju,
tvoje mi se oči dopadaju.
Tvoje oči ko farovi FIĆE
ti si moje omiljeno biće.
Sunce je raspizdilo svoje zrake,
vrapci se deru ko konji,
mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim!
šljive otpadaju
trule šljive muve spopadaju.
Krmci jedu da ne propadaju,
tvoje mi se oči dopadaju.
Tvoje oči ko farovi FIĆE
ti si moje omiljeno biće.
Sunce je raspizdilo svoje zrake,
vrapci se deru ko konji,
mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim!