Subject: »Prva HNL - budalaštine

ne samo da ima srce, vjerujem da bi kao napadač zabio brdo golova...bolje da u ekipi imaš 11 ibaneza pa kad izgubiš od nekog znaš da si izgubio srčano i jer je protivnik bio bolji, a ne da gledam bezvoljne i mamurne idiote kako gube od slovenskih poluamatera

Ibanez je obicna krava,takvih ima pun Zagreb!
Aposlutno nema ništa nogometno u sebi,a to sto je srce veliko,ok!
Idem ja stat na beka,iako nisam šutnuo loptu 10g i pušim 2 kutije dnevno!

1.Otraga pliva ko Kožul
2.Psihicki je nestabilna osoba,jer u Varaždinu ruši igraca u 16m kad ovaj bježi od gola!
3.Igru prema napred necu ni komentirati!

ima srce i borbenost

dovodit strane igrače "sumnjive kvalitete" je jedino normalno ako se igra liga prvaka.
za sve ostalo naši klinci su dovoljno dobri i tako bi trebalo biti.
a plaće igrača????
pa zar 20 iljada kuna nije velika plaća?
a 50 hiljada kuna?
ili 100 iljada.

neki od igrača ne znaju u isto vrijeme trčati i voditi loptu, a kamoli da još pogleda di ce centrirati :-((((

prejak si...

al moj je tata ipak jaci od tvog

lol
nisi ti vidio njegovog starog
bivsi prvak...

vi ste ko mamici...ajmo smjeniti trenera da prekrijemo svoje pogreske,tako vi i ovdje.
ajmo ukljuciti sve druge koji nemaju veze s nicim samo da se izbjegnem odgovor:)
to jest...ja sam odgovor dobio,nazalost nisam se tome nadao al jezi ga,sta je tu je.

moram ovo napisati:

Zakaj volim Dinamo? Bila je prije nekoliko dana nagradna igra,
napišeš tekst zašto voliš svoj klub i možeš dobiti dvije godišnje
ulaznice za njega. Nisam sudjelovao. Nije mi se sviđala ideja
pojavljivanja mog imena na netu, kao ni to da će ljubav prema mom klubu
ocjenjivati oni koji ne znaju koliko se krvi prolilo za ime mog kluba,
koliko su nas je**li kroz povijest samo zbog ljubavi prema tom klubu,
oni kojima je Dinamo samo neki tamo klub preko kojeg misle doći do
Bundeslige, Premiershipa, Serie A ili Primere. Nisam ni zato što volim
svoj klub, i svoju sam godišnju ulaznicu kupio čim je izašla u prodaju.

No danas sam odlučio zapisati sve svoje misli koje su mi onda pale
na pamet, ne zbog nagrade, jer ju ne mogu dobiti, već zbog nostalgije.
Sjetio sam se onih gimnazijskih dana i zadaćnica. Kada su sve cure u
razredu pisale o Byronu i vrhuncu romantizma, a svi frajeri o Nikoli
Šubiću Zrinskom i njegovom junaštvu, ja sam pisao o Dinamu. Za mene je
Dinamo bio vrhunac romantizma i najteži boj.

Ali odmah sam se zapitao: Zakaj, dovraga, volim svoj klub? Kaj
uopće ja volim, kaj je to Dinamo? Onda sam zaključio da neću slati
nikakav tekst da bi poklonio te dvije ulaznice starom. Nikada to ne bi
prošlo kod igrača. Kaj je Dinamo?

Stadion, uprava, navijači, igrači, trener, tradicija, ime, grb…?

Moj klub igra na najružnijem stadionu na svijetu, na stadionu na
čijem vrhu raste drvo, stadionu iz kojeg viri armatura i s kojeg
pločice padaju ljudima na glavu. Ne samo to, Maksimir je stadion u
kojem je navijač iz prvog reda udaljen od terena 15 metara, plus još
7-8 u zrak, Maksimir je stadion s četiri različite tribine, zmazanih
stolica, smrdljivih klozeta, milijun nepotrebnih kamera, neiskorištenih
poslovnih prostora, reflektora zapiknutog na sredinu atletske staze, AI
techno-rave semafora u milijun boja koje sam mijenja, narušene statike
i pokvarnog vodoskoka između tribine i terena da nas svakog tjedna
podsjeća na Tuđmanove vojne igre i megalomaniju devedesetih. Moj
stadion Englezi su opisali kao „građevinu koja prije izgleda kao nešto
što bi Salvador Dali izgradio da su mu dali Lego kockice, nego kao
neosvojivi stadion sedme reprezentacije svijeta“.

Uprava? Ovaj klub vodi „la familia“ s predsjednikom koji je
vjerojatno u djetinjstvu prijateljevao s Ivanom Mažuranićem, naš
sportski direktor „pojačanja“ kupuje sunčajući se na južnoameričkim
plažama, naš „bez komentara“ glasnogovornik zove se Adolf, a za
internet je zadužena neobrazovana propala tenisačica. No, vrhunac je
pozicija koja postoji vjerojatno samo u mom Dinamu – funkcija izvršnog
dopredsjednika. Bog sam zna kaj bi taj trebao raditi, ali svi znamo kaj
radi – sve! Naš izvršni dopredsjednik vlada klubom, kupuje, prodaje,
pametuje, on je moć, on je Dinamo, on je katolička crkva, on je
Hrvatska! Naš izvršni dopredsjednik šamara obavještajce, autom udara
policajce, navijače proglašava jugonostalgičarima, vrijeđa novinare,
psuje YouTube, naš izvršni dopredsjednik je veliki vođa, „naše sunce“,
ima sam ugovore s igračima, on danas kupi Bentleya za dva milijuna
kuna, a sutra mu je svaki igrač koji treba biti pojačanje skup, danas
njegov klub ispadne od Šerifa, sutra već on razgaljeno na svojoj jahti
pjeva kako su bi(je)li vrhovi planina. Naš izvršni dopredsjednik se
igra mojim klubom kao dijete zvečkom, on zarađuje na klubu, njemu je
Dinamo import-export, on je sve ono što prosječan dinamovac mrzi u svom
klubu.

Navijači? Moj Dinamo je pet puta za redom prvak Hrvatske, klub koji
otvara sezonu pred 500 ljudi. Pozvat ću se na onu Knjazovu – „Dinamo je
kao žena koja te sto puta prevari, a ti je i dalje voliš“ – ne može se
protiv nekih stvari. O Dinamu priča pijanac na križanju kod kioska,
čovjek koji prodaje cvijeće na klupici u kvartu, o njemu pričaju
ZET-ovi kontrolori, dedeki na Cvjetnom, klinci koji idu iz škole, o
njemu pričamo mi na kavi prije posla. On je tu, utkan u sve nas kao
neki loš gen, kao mrena, nekako ga se sramimo. Dinamo je Dinamo, ali
nije Dinamo, u nekoj filozofskoj sferi ovog teksta, ipak lakše
shvatljivoj nego što se čini. Dinamo volimo kao neki ideal, jer mi se s
tim klubom ne možemo poistovjetiti. Bojkot Dinama najjači je bojkot u
povijesti, to je bojkot jednog milijunskog grada u kojem ne sudjeluje
samo još nas nekoliko stotina teških ovisnika o d-molu, bojkot koji
traje mnogo godina, koji nema organizatora, spontan kao kaj se spontano
okupljalo kod „pimpeka“, očit kao nemoć Dinamovog napada. Ovaj grad
voli Dinamo poskrivečke, tajno, poganski ga obožava u grupicama od
dvoje, troje ljudi uz jutarnju kavu, uz čekanje tramvaja, uz pivicu u
kvartu. Navijači nikada glasnijom tišinom nisu rekli što misle o svemu
kaj se događa u njihovom klubu.

Igrači? Morales, Sammir, Calello, Slepička; ne zaboravimo Carlosa,
Andersona, Papadopoulosa? Nikada nisam volio one homofobne tekstove u
novinama protiv stranih igrača, jer kao što je Etto gušio Tomečaka,
tako je i Vrdoljak gušio Calella. I nije to samo zbog stranaca. Badelj,
Vrsaljko, Barbarić, Bišćan, Šimić… naši dečki. Tribine deru grla dva
poluvremena, dva produžetka i ne znam više koliko serija penala, a oni
ni ne zaplješću? Nogomet je biznis, nisam ni ja slijepi nostalgičar.
Znam da je Moralesu svejedno zove li se ovaj klub Dinamo, Croatia, HAŠK
Građanski ili nekaj četvrto, znam da bi Sammir razmišljao kako je taj
čovjek glup kaj si je ugrozio karijeru kad bi vidio Bobanov skok na
milicajca, znam da Ibaneza boli đon kaj ne zna tko je Dražan Jerković,
ali to isto ne očekujem od naših igrača. Izgleda da ipak jesam slijepi
romantičar. Dinamovi igrači su skupina razmaženih zvjezdica, skupih
stranaca i bezobraznih igrača iz naše škole. Ma briga me za strance!
Ali me boli kad Ćorluka ili Badelj glume ozljede da bi se prodali, boli
me ta bezobzirnost, taj bahati i umišljeni stav kako su iznad kluba
koji ih je stvorio. Pet, šest mjeseci dobre igre i prerasli su HNL.
Jeste li prerasli naše snove? Jeste li prerasli svoj grad? Jeste
isplatili tribine? Koliko košta ljubav, 800.000€ po sezoni?! To boli.
Ne boli kad Slepička odbije pucati penal jer se boji, ni kad Dodo
godinu dana ne zabije gol jer jednostavno ne kuži igru ni kad Sammir na
Facebooku odbrojava dane do povratka u Brazil. Boli kad domaći dečki ne
kuže spiku.

Trener? Ne, stvarno ne mogu o tome. Navijač Manchester Uniteda,
mrtav-pijan u pet ujutro nakon kaj udari 10 puta glavom o zid zna tko
je trener njegovog kluba zadnjih dvadeset godina. Navijač Dinama
trijezan uvijek mora zastati na sekundu i razmisliti, jer u šumi od
preko dvadeset trenera u tridesetjednom (brojkom: 31) mandatu zadnjih
dvadeset godina izgubili bi se i veći povjesničari.

Tradicija? Moj klub ima burnu povijest, takvu nema ni jedan, moj
klub će tri puta slaviti stoti rođendan zbog malograđanštine: prvi puta
zbog megalomana iz Velikog Trgovišća, drugi put zbog čovjeka iz
Bjelovara, na sramotu svih Bjelovarčana. Za mene je moj klub nastao
1911. Za mnoge nije. Većinu. No, to je najmanji problem. Moj Dinamo je
najtrofejniji klub bivše države od raspada, najviše puta je bio prvak,
ima najviše osvojenih kupova, najviše puta je igrao u Ligi prvaka, ima
najviše skupljenih bodova u skupinama Kupa UEFA, tj. Europa Lige.
Mediji su začuđeni kad takav Dinamo skupi u ključnoj utakmici sezone
10.000 ljudi na stadionu, dok Hajduk nakon poraza 3:1 ima 30.000
navijača. Moj Dinamo je sustavno uništavan zadnjih dvadeset godina, i
polako tradicija nestaje. Postaje alarmantno. I tako, nek mi oproste
koji se ne slažu sa mnom, ali tako zavidim navijačima Partizana i
Crvene Zvijezde. Nemaju rezultate, ali imaju klub, unatoč Zeki, unatoč
Piksiju, oni imaju po 30, 40 ili 50 tisuća ljudi na utakmicama, oni
žive. Dinamo? Dinamo je na aparatima, osvaja hladne pehare pred praznim
tribinama, slavi pobjede koje nikoga ne vesele.

Ime, grb? Evo ga, to imamo! Jedino kaj je od mog kluba ostalo, ime
koje nas podsjeća na neke stare dane kad su tribine bile pune, kad su
igrači golove proslavljali uz ogradu, kad se tražila karta više, kad se
od Vrapča do Dubrave znalo da taj dan igra Dinamo… i taj grb kojeg
volimo nazivati svetim, da nas podsjeti na vremena kad je bilo manje
love ali više ponosa, slabijih rezultata al' jačeg srca, manje
sjedalica ali više navijača, vremena kad su bebači prije bili upisivani
u Dinamo nego u knjigu rođenih… da, samo nam je to ostalo. Sjećanje.

I kaj na kraju? Moja najveća ljubav je otužna mafijaška tvrtka bez
navijača, jedanaest igrača najlakše opisivih sa zadnjih pet slova
prezimena Miroslava Slepičke koji drndaju loptu na najružnijem stadionu
na svijetu.

Zakaj volim Dinamo? Ne znam. Neke ljubavi su neobjašnjive, mazohističke, nepotrebne… neke ljubavi nemaju granica.

Ovo je jedna od njih.

a da bacimo partiju bele. ko ko izgubi ne zna nista o briskuli i treseti i ne smi se vise pojavit na forumu di se pise o remiju. pobjednik je najbolji pokeras foruma

tako otprilike zvuci tvoj prijedlog.

ja sam i za to :-))

ja sam za sve kaj ste napisali ;-)))

hahaha

ne,nije isto.
jer se posebice u nogometu pravis "pametan" pa me bas zanima kako to izgleda....
kao sto sam rekao.skreces s teme,mjesas kruske i jabuke i to sve govori.

sretno ti bilo dalje.

edit:

za belu kak hoces,briskulu ne znam a tu se i ne petljam kao recimo ti za nogomet kako stvari stoje.
za briskulu ti odmah stisnem ruku i bolji si,nema sta:)

(edited)

Prognoze
Hrv. Dragovoljac - Istra 1
Osijek - Lokomotiva 1
Šibenik - Zagreb 1
Inter - Hajduk 2
Zadar - Cibalia X
Split - Slaven 1
Dinamo - Karlovac X
Rijeka - Varaždin 1

dinamo - karlovac 2

dinamo je u banani.. ne moze ni varazdina dobiti..

premnogo bi bilo da ne dobije ni trecu utakmicu u nizu.

to stoji.. ali prema prikazanoj igri nemaju sta traziti u europi, a u hrvatskoj nece tako lako dobivati