Subpage under development, new version coming soon!
Subject: »Aktualne teme
citam ovaj tvoj post, a baner sa strane stranice TRENIRKE rep. Srpska Krajina....... buaaaaaaaahhh
svasta covjek dozivi!
svasta covjek dozivi!
Idemo mi radije na aktualne i važnije političko-ekonomske teme.
Baš danas pročitah odličnu kolumnu koja daje odgovor na pitanje zašto se nalazimo u začaranom krugu.
Večernji.hr - Ispis članka
Politika “obećaj svima” je dovela stvari do apsurda
Preostaje nam stečaj politike s preustrojem
Ministar Linić više stvarno nema kud. Stjeran je u kut i više nema ama baš nikakvog alternativnog pristupa, uz zadana ekonomska i, posebno, politička ograničenja
autor: Borislav Škegro
04.12.2012.
Kolumnist Obzora, tjednog priloga Večernjeg lista, i bivši ministar financija Borislav Škegro analizira situaciju u kojoj se nalazi sadašnji šef državnih financija Slavko Linić. Smatra kako je politika “obećaj svima” dovela stvari do apsurda. Također tvrdi kako je Linić stjeran u kut.
Prije izvjesnog vremena opušteno razgovaram sa osobom bogate političke karijere koju znam još iz vremena kada sam bio ministar financija. Onako usput, uz blago ironičan smiješak, i bez loše namjere, dajući mi jasno do znanja da se takav “gaf” mogao dogoditi samo meni, reče – “ … a ne da ja narodu sutra kažem, poput tebe prije puno godina, da ima novca u proračunu ali im eto ne dam! To se narodu nikada ne smije reći ako se misliš baviti politikom”.
Na stranu što ja takvo što nikada nisam rekao. Rekao sam te 1998. godine u Hrvatskom saboru da u konkretnom slučaju nije pitanje egzistencije novca, već praktične nemogućnosti udovoljenja tom zahtjevu jednog sindikata zbog blokade koju su postavili svi ostali sindikati. “Dobronamjerni” mediji su to slobodno preveli u – “imam, ali vam ne dam …”. Nisam to tako rekao. Ali su čak i ovu krivu interpretaciju dobro zapamtili upravo oni koji su najzaslužniji za to da danas ministar financija više nema izbora! Jedino što mu je preostalo reći – “nemam, ne mogu vam dati niti ono što vam po ugovorima pripada. Jer nema! I neće tako skoro biti!” Koliko god to loše politički zvučalo, koliko god blizu ili daleko bili ovi ili oni izbori.
I danas mi spominju Škegrin PDV
Bivši ministri financija možda jedini u potpunosti razumiju sadašnjeg. Koji je uvijek kriv svima. Kao i bilo koji šef protokola, koji mora smjestiti 20 vreća taštine na deset raspoloživih stolica i to tako da nitko od njih ne bude uvrijeđen. Ministar financija je, pogotovo u nezreloj demokraciji poput naše, mjesto koje jamči samo ogromne količine frustracije i zatomljene ljutnje. Koga oporezuje, puno mu uzima. Kome daje, malo daje. Ostali političari, oni punokrvni, pa mediji, potom i javnost, vrlo brzo personificiraju pojave. Pa tako nastane “Linićev porez na nekretnine”. Ili “Škegrin PDV”. Onda krene osobna diskreditacija. Čega se sve naslušam još i danas na ulici … petnaest godina nakon uvođenja PDV-a. I neka. Tko mi je kriv što sam prihvatio to mjesto. Ipak, ako zbog ničega drugog, onda zbog cehovske solidarnosti, moram stati u obranu najobičnije struke. Ili zdravog razuma, kako hoćete. Ili istine. Jer, ministar Linić više stvarno nema kud. Stjeran je u kut i više nema ama baš nikakvog alternativnog pristupa, uz zadana ekonomska i, posebno, politička ograničenja. Dakle, poreze više ne može povećavati. Ionako su previsoki. Ova stopa gore, ona dole, olakšica više, olakšica manje, više indirektnih, manje direktnih zbog konkurentnosti – uopće nije važno. Porezi kao udio u BDP-u su dostigli maksimum! Nema povećanja poreznih prihoda, osim kroz značajan rast baze, tj. BDP-a. Ostaje deficit. Ali i on mu je fiksiran! Zadan unaprijed, kroz zakon o fiskalnoj odgovornosti. Tko mu je vezao ruke? Jedini tko može, Hrvatski sabor! Deficit ne može biti veći u 2013. od toliko i toliko u odnosu na BDP.
Investitori ne čekaju nego odu
A taj BDP je padao četiri godine zaredom, od 2009. do 2012., kumulativno oko 11 posto. Pitanje je što će biti u 2013. Pogledajmo komponente. Trgovinski nam partneri ne naručuju. Rast izvoza neizvjestan. Državna potrošnja stagnira. Osobna potrošnja u najboljem slučaju stagnira ili pada zbog pada raspoloživog dohotka stanovništva. Dakle ni tu nema kruha. Ostaju investicije. Molim? Plomin ne ide zbog … znamo već koga. Ombla ne ide zbog … i to znamo. Hotel X ne gradi se jer čeka građevinsku dozvolu, koja se ne izdaje jer je 0,1 posto parcele u besmislenom pravnom sporu … Distributivni centar Y se ne radi jer suvlasnici parcele tuže jedan drugoga nakon što je nezavisni regulator bez ikakvog razloga napravio kaos kod jednoga od njih… Natječaj za nabavku telekomunikacijskih usluga i opreme nije ni raspisan u brojnim firmama jer traju hokejaške smjene uprava … I tako redom. Suma svega – nema ni državnih, ni privatnih investicija. Privatizirati ne može ništa jer ne može politički preživjeti linč godinama nabrijavane javnosti - “rasprodaje obiteljsko srebro”. Čak kad bi nešto i prodao, opet ne može povećati plaće, jer mu je fiksiran deficit.
Prihod od prodaje imovine stoga može iskoristiti samo za investicije ili za smanjenje javnog duga. Dodatno se zadužiti za javne investicije ne može. Ionako je problem refinancirati dospjele dugove. I što sada? Politika “obećaj svima” je dovela stvari do apsurda. Ekonomska struka joj tu više ne može pomoći. Osim kroz stečaj politike s preustrojem.
Baš danas pročitah odličnu kolumnu koja daje odgovor na pitanje zašto se nalazimo u začaranom krugu.
Večernji.hr - Ispis članka
Politika “obećaj svima” je dovela stvari do apsurda
Preostaje nam stečaj politike s preustrojem
Ministar Linić više stvarno nema kud. Stjeran je u kut i više nema ama baš nikakvog alternativnog pristupa, uz zadana ekonomska i, posebno, politička ograničenja
autor: Borislav Škegro
04.12.2012.
Kolumnist Obzora, tjednog priloga Večernjeg lista, i bivši ministar financija Borislav Škegro analizira situaciju u kojoj se nalazi sadašnji šef državnih financija Slavko Linić. Smatra kako je politika “obećaj svima” dovela stvari do apsurda. Također tvrdi kako je Linić stjeran u kut.
Prije izvjesnog vremena opušteno razgovaram sa osobom bogate političke karijere koju znam još iz vremena kada sam bio ministar financija. Onako usput, uz blago ironičan smiješak, i bez loše namjere, dajući mi jasno do znanja da se takav “gaf” mogao dogoditi samo meni, reče – “ … a ne da ja narodu sutra kažem, poput tebe prije puno godina, da ima novca u proračunu ali im eto ne dam! To se narodu nikada ne smije reći ako se misliš baviti politikom”.
Na stranu što ja takvo što nikada nisam rekao. Rekao sam te 1998. godine u Hrvatskom saboru da u konkretnom slučaju nije pitanje egzistencije novca, već praktične nemogućnosti udovoljenja tom zahtjevu jednog sindikata zbog blokade koju su postavili svi ostali sindikati. “Dobronamjerni” mediji su to slobodno preveli u – “imam, ali vam ne dam …”. Nisam to tako rekao. Ali su čak i ovu krivu interpretaciju dobro zapamtili upravo oni koji su najzaslužniji za to da danas ministar financija više nema izbora! Jedino što mu je preostalo reći – “nemam, ne mogu vam dati niti ono što vam po ugovorima pripada. Jer nema! I neće tako skoro biti!” Koliko god to loše politički zvučalo, koliko god blizu ili daleko bili ovi ili oni izbori.
I danas mi spominju Škegrin PDV
Bivši ministri financija možda jedini u potpunosti razumiju sadašnjeg. Koji je uvijek kriv svima. Kao i bilo koji šef protokola, koji mora smjestiti 20 vreća taštine na deset raspoloživih stolica i to tako da nitko od njih ne bude uvrijeđen. Ministar financija je, pogotovo u nezreloj demokraciji poput naše, mjesto koje jamči samo ogromne količine frustracije i zatomljene ljutnje. Koga oporezuje, puno mu uzima. Kome daje, malo daje. Ostali političari, oni punokrvni, pa mediji, potom i javnost, vrlo brzo personificiraju pojave. Pa tako nastane “Linićev porez na nekretnine”. Ili “Škegrin PDV”. Onda krene osobna diskreditacija. Čega se sve naslušam još i danas na ulici … petnaest godina nakon uvođenja PDV-a. I neka. Tko mi je kriv što sam prihvatio to mjesto. Ipak, ako zbog ničega drugog, onda zbog cehovske solidarnosti, moram stati u obranu najobičnije struke. Ili zdravog razuma, kako hoćete. Ili istine. Jer, ministar Linić više stvarno nema kud. Stjeran je u kut i više nema ama baš nikakvog alternativnog pristupa, uz zadana ekonomska i, posebno, politička ograničenja. Dakle, poreze više ne može povećavati. Ionako su previsoki. Ova stopa gore, ona dole, olakšica više, olakšica manje, više indirektnih, manje direktnih zbog konkurentnosti – uopće nije važno. Porezi kao udio u BDP-u su dostigli maksimum! Nema povećanja poreznih prihoda, osim kroz značajan rast baze, tj. BDP-a. Ostaje deficit. Ali i on mu je fiksiran! Zadan unaprijed, kroz zakon o fiskalnoj odgovornosti. Tko mu je vezao ruke? Jedini tko može, Hrvatski sabor! Deficit ne može biti veći u 2013. od toliko i toliko u odnosu na BDP.
Investitori ne čekaju nego odu
A taj BDP je padao četiri godine zaredom, od 2009. do 2012., kumulativno oko 11 posto. Pitanje je što će biti u 2013. Pogledajmo komponente. Trgovinski nam partneri ne naručuju. Rast izvoza neizvjestan. Državna potrošnja stagnira. Osobna potrošnja u najboljem slučaju stagnira ili pada zbog pada raspoloživog dohotka stanovništva. Dakle ni tu nema kruha. Ostaju investicije. Molim? Plomin ne ide zbog … znamo već koga. Ombla ne ide zbog … i to znamo. Hotel X ne gradi se jer čeka građevinsku dozvolu, koja se ne izdaje jer je 0,1 posto parcele u besmislenom pravnom sporu … Distributivni centar Y se ne radi jer suvlasnici parcele tuže jedan drugoga nakon što je nezavisni regulator bez ikakvog razloga napravio kaos kod jednoga od njih… Natječaj za nabavku telekomunikacijskih usluga i opreme nije ni raspisan u brojnim firmama jer traju hokejaške smjene uprava … I tako redom. Suma svega – nema ni državnih, ni privatnih investicija. Privatizirati ne može ništa jer ne može politički preživjeti linč godinama nabrijavane javnosti - “rasprodaje obiteljsko srebro”. Čak kad bi nešto i prodao, opet ne može povećati plaće, jer mu je fiksiran deficit.
Prihod od prodaje imovine stoga može iskoristiti samo za investicije ili za smanjenje javnog duga. Dodatno se zadužiti za javne investicije ne može. Ionako je problem refinancirati dospjele dugove. I što sada? Politika “obećaj svima” je dovela stvari do apsurda. Ekonomska struka joj tu više ne može pomoći. Osim kroz stečaj politike s preustrojem.
Slučaj Nora – Oglasila se bolnica iz Philadelphije
Dakle, sad je pak problem što Amerikanci naplaćuju svoj rad. Nije problem što ministarstvo od 17 mlrd. Kn skupljenih doprinosa nije u stanju staviti na stranu koju kunu za liječenje terminalno bolesne djece nego problem je što gamad jedna američka smisli eksperimentalan postupak koji valjda nigdje drugdje na svijetu ne postoji i onda još traže novce za njega. Mogli su lijepo pošteno ko Hrvati i Senegalci (vidi komentar gospodina iz Senegala na kraju članka) ne izmisliti i ne raditi taj postupak pa ga lijepo pošteno i nikome ne naplatiti. Mi smo se fino osigurali od prigovora tako da ništa nemamo što bi drugi htjeli osim onoga što nam je Bog dao.
Hrvati su stvarno genijalci. Prvo se natječu tko će više dati novaca i bolje ocrniti one koji nisu (najbolje bi bilo da je išao popis u dnevnom tisku koliki je bio interes bit viđen na popisu i pljunut na škrce koji ne daju), a onda se pak natječu tko će više psovat mater bolnici za koju su skupljali novac i to prije nego je postupak uopće počeo. Stvarno smo bez premca najsportskija nacija na svijetu. a prvaci smo uglavnom tamo gdje ne treba - u poreznom opterećenju na plaću i pljuvanju po drugima - što su zapravo vrlo slične sklonosti.
Dakle, sad je pak problem što Amerikanci naplaćuju svoj rad. Nije problem što ministarstvo od 17 mlrd. Kn skupljenih doprinosa nije u stanju staviti na stranu koju kunu za liječenje terminalno bolesne djece nego problem je što gamad jedna američka smisli eksperimentalan postupak koji valjda nigdje drugdje na svijetu ne postoji i onda još traže novce za njega. Mogli su lijepo pošteno ko Hrvati i Senegalci (vidi komentar gospodina iz Senegala na kraju članka) ne izmisliti i ne raditi taj postupak pa ga lijepo pošteno i nikome ne naplatiti. Mi smo se fino osigurali od prigovora tako da ništa nemamo što bi drugi htjeli osim onoga što nam je Bog dao.
Hrvati su stvarno genijalci. Prvo se natječu tko će više dati novaca i bolje ocrniti one koji nisu (najbolje bi bilo da je išao popis u dnevnom tisku koliki je bio interes bit viđen na popisu i pljunut na škrce koji ne daju), a onda se pak natječu tko će više psovat mater bolnici za koju su skupljali novac i to prije nego je postupak uopće počeo. Stvarno smo bez premca najsportskija nacija na svijetu. a prvaci smo uglavnom tamo gdje ne treba - u poreznom opterećenju na plaću i pljuvanju po drugima - što su zapravo vrlo slične sklonosti.
zanimljiv osvrt rudanice:
Nezapamćena frka koja se digla oko teško bolesne djevojčice Nore koja će ipak odletjeti u Ameriku na “liječenje” priča je o moći hrvatskih medija. Bez njih se nikad ne bi sakupilo toliko stotina tisuća dolara.
Djevojčica Nora je samo jedno od hrvatske djece koje ovoga trenutka gubi bitku sa životom. U istom se položaju nalaze dječaci i djevojčice u Rijeci, Splitu i Zagrebu.
Što će se dogoditi bezimenim siročićima? Umrijet će bez svjetala reflektora i histeričnih poteza hrvatskih političara. Da li će Bandić nazvati Rebro, zatražiti njihova imena i njihovim roditeljima uručiti nekoliko stotina tisuća dolara koje će izvući iz prazne gradske kase?
Da li će riječki gradonačelnik Obersnel pomoći umirućoj riječkoj dječici sa pola milijuna dolara? Tko će za njih organizirati prijevoz u Ameriku?
Manipulator Bandić, on je najmoćniji političar u Hrvatskoj? Manipulator Ostojić koji bi se i kao liječnik i kao ministar morao za političku funkciju boriti drugim sredstvima? Što je sa Klaićevom? Kako to da ni Bandić ni Ostojić ne rješavaju slučaj “Klaićeva bolnica” a ona je Referentni centar za solidne tumore dječje dobi?
O donaciji Privredne banke u iznosu od gotovo 16 milijuna kuna mediji govore i pišu s vremena na vrijeme dok male Nore tamo umiru u najstrašnijim mogućim uvjetima. Zašto preuređenje Klaićeve Bandiću nije fora a Nora mu jest fora? Ni ministru Ostojiću Klaićeva nije fora.
Ova prestrašna priča više govori o histeričnom okružju u kome žive hrvatski građani nego o bolesnom djetetu. Možda se baš zato nisu oglasili oni koji o temi najviše znaju. Hrvatski pedijatrijski onkolozi. U Rijeci ih ima dvoje, na Rebru četvero, u Splitu troje, u Klaićevoj troje ili četvero.
Struka šuti. Zašto šuti? Zato jer ne želi da joj “narod” otkine glavu. Priča jest i nije komplicirana. “Eksperimentalno liječenje” struka ne drži liječenjem. Radi se ipak samo o pokusu. U Hrvatskoj godišnje od bolesti od koje boluje Nora oboljeva tridesetoro djece, u Americi tri tisuće djece, u Evropi pet tisuća.
Da mala Nora živi u Štokholmu zdravstveno osiguranje njene zemlje ne bi joj platilo put u Ameriku jer tamošnje zdravstvo pokus ne drži liječenjem. Zanimljivo je da ni Amerikancima ne pada na pamet pokusima liječiti svoju teško oboljelu djecu.
Cirkus koji su američki mediji digli oko “izlječenja” jedne američke djevojčice najnovijim pokusom ipak je samo cirkus u službi farmaceutske industrije. Nemoguće je nakon pokusa koji je izveden na maloj Amerikanki govoriti o “izlječenju”. To znaju svi onkolozi.
Naši političari dočekali su svoj trenutak slave. Linić poklanja pedeve od sakupljenih milodara, ministar Ostojić stalno je bio “na telefonu”, Bandić dijeli naš novac, Crkva moli, nogometaši se slikaju držeći u ruci djetetovu sliku, državna aviokompanija plaća let za Ameriku, očajni roditelji hvataju se za posljednju slamku. Tko im može zamjeriti?
Što mi, “hrvatski narod”, dobivamo ovom bitkom? Mnogo. Osjećaj da smo “ujedinjeni”, “dobri”, imamo “veliko srce”. Ameri nas ne mogu toliko kinjiti koliko mi možemo izdržati.
Što dobivaju hrvatski mediji? Mnogo. Čitaju se, novinari se najzad osjećaju kao borci za pravdu a ne kao sluge prodanih gospodara.
Što dobivaju hrvatski političari? Mnogo. Krše zakone u ime ljubavi prema bolesnom djetetu. Može li više? Može li dalje?
Da li u ovom izgubljenom ratu itko gubi? Gube deseci roditelja hrvatske dječice na umoru kojima se nikad ministar neće javiti na telefon. Njihovi siročići nikad neće postati kunići nad kojima će se izvesti pokus težak milijun dolara.
Neka mi oproste svi koji me ne mogu ili ne žele razumjeti. Vrijeme će pokazati da su mali junaci i male junakinje koji su ostali ovdje imali više sreće nego Nora. Možda smrt nije uvijek ono najgore što se ljudskom biću može dogoditi?
Nezapamćena frka koja se digla oko teško bolesne djevojčice Nore koja će ipak odletjeti u Ameriku na “liječenje” priča je o moći hrvatskih medija. Bez njih se nikad ne bi sakupilo toliko stotina tisuća dolara.
Djevojčica Nora je samo jedno od hrvatske djece koje ovoga trenutka gubi bitku sa životom. U istom se položaju nalaze dječaci i djevojčice u Rijeci, Splitu i Zagrebu.
Što će se dogoditi bezimenim siročićima? Umrijet će bez svjetala reflektora i histeričnih poteza hrvatskih političara. Da li će Bandić nazvati Rebro, zatražiti njihova imena i njihovim roditeljima uručiti nekoliko stotina tisuća dolara koje će izvući iz prazne gradske kase?
Da li će riječki gradonačelnik Obersnel pomoći umirućoj riječkoj dječici sa pola milijuna dolara? Tko će za njih organizirati prijevoz u Ameriku?
Manipulator Bandić, on je najmoćniji političar u Hrvatskoj? Manipulator Ostojić koji bi se i kao liječnik i kao ministar morao za političku funkciju boriti drugim sredstvima? Što je sa Klaićevom? Kako to da ni Bandić ni Ostojić ne rješavaju slučaj “Klaićeva bolnica” a ona je Referentni centar za solidne tumore dječje dobi?
O donaciji Privredne banke u iznosu od gotovo 16 milijuna kuna mediji govore i pišu s vremena na vrijeme dok male Nore tamo umiru u najstrašnijim mogućim uvjetima. Zašto preuređenje Klaićeve Bandiću nije fora a Nora mu jest fora? Ni ministru Ostojiću Klaićeva nije fora.
Ova prestrašna priča više govori o histeričnom okružju u kome žive hrvatski građani nego o bolesnom djetetu. Možda se baš zato nisu oglasili oni koji o temi najviše znaju. Hrvatski pedijatrijski onkolozi. U Rijeci ih ima dvoje, na Rebru četvero, u Splitu troje, u Klaićevoj troje ili četvero.
Struka šuti. Zašto šuti? Zato jer ne želi da joj “narod” otkine glavu. Priča jest i nije komplicirana. “Eksperimentalno liječenje” struka ne drži liječenjem. Radi se ipak samo o pokusu. U Hrvatskoj godišnje od bolesti od koje boluje Nora oboljeva tridesetoro djece, u Americi tri tisuće djece, u Evropi pet tisuća.
Da mala Nora živi u Štokholmu zdravstveno osiguranje njene zemlje ne bi joj platilo put u Ameriku jer tamošnje zdravstvo pokus ne drži liječenjem. Zanimljivo je da ni Amerikancima ne pada na pamet pokusima liječiti svoju teško oboljelu djecu.
Cirkus koji su američki mediji digli oko “izlječenja” jedne američke djevojčice najnovijim pokusom ipak je samo cirkus u službi farmaceutske industrije. Nemoguće je nakon pokusa koji je izveden na maloj Amerikanki govoriti o “izlječenju”. To znaju svi onkolozi.
Naši političari dočekali su svoj trenutak slave. Linić poklanja pedeve od sakupljenih milodara, ministar Ostojić stalno je bio “na telefonu”, Bandić dijeli naš novac, Crkva moli, nogometaši se slikaju držeći u ruci djetetovu sliku, državna aviokompanija plaća let za Ameriku, očajni roditelji hvataju se za posljednju slamku. Tko im može zamjeriti?
Što mi, “hrvatski narod”, dobivamo ovom bitkom? Mnogo. Osjećaj da smo “ujedinjeni”, “dobri”, imamo “veliko srce”. Ameri nas ne mogu toliko kinjiti koliko mi možemo izdržati.
Što dobivaju hrvatski mediji? Mnogo. Čitaju se, novinari se najzad osjećaju kao borci za pravdu a ne kao sluge prodanih gospodara.
Što dobivaju hrvatski političari? Mnogo. Krše zakone u ime ljubavi prema bolesnom djetetu. Može li više? Može li dalje?
Da li u ovom izgubljenom ratu itko gubi? Gube deseci roditelja hrvatske dječice na umoru kojima se nikad ministar neće javiti na telefon. Njihovi siročići nikad neće postati kunići nad kojima će se izvesti pokus težak milijun dolara.
Neka mi oproste svi koji me ne mogu ili ne žele razumjeti. Vrijeme će pokazati da su mali junaci i male junakinje koji su ostali ovdje imali više sreće nego Nora. Možda smrt nije uvijek ono najgore što se ljudskom biću može dogoditi?
bravo igore ljepo sročeno i baš si me pogodio u žicu sa "malim" junacima. neka im je svima sa srečom
pa ne mogu preuzet zaslugu, to je blog Vedrane Rudan.
nije mi uvijek po guštu ona, al je ovo svakako zanimljiv osvrt koji dosta ljudi misli, ali rijetko ko se usudi reć da ne ispadne netaktičan, jel te
nije mi uvijek po guštu ona, al je ovo svakako zanimljiv osvrt koji dosta ljudi misli, ali rijetko ko se usudi reć da ne ispadne netaktičan, jel te
Da, baš sam ugodno iznenađen kako je dobro napisano. Eto kako ipak može ona lijepo pisati kad je tema dovoljno osjetljiva da cenzurira svoj uvredljivi stil. Ima ona stara narodna: "Dobar je strah kome ga je Bog dao." :)
reko bi moj prijatelj dalmatinac "stra' je vrag"
Nije uvik, prika, nije uvik. Ovisi čega se bojiš. ;)
LOL Ministarstvo smiješnog uvođenja strikes again!
Odluka o uvođenju
Kurikulum ZO se provodi nelegalno - MZOS, AZOO i ravnatelji škola u prekršaju
Odluka o uvođenju
Kurikulum ZO se provodi nelegalno - MZOS, AZOO i ravnatelji škola u prekršaju
ovo je odavno prestala bit aktualna tema:)
al ako tebe zabavlja...
al ako tebe zabavlja...
pa ako ćemo precizno ministar ju je opet aktualizirao...
Ne, nismo dobro shvatili. Ministar je temu stavio ad acta već odavno kada je jasno naglasio da se neće raspravljati o srednjovjekovnim stavovima. ;)
Evo jedan aktualni:
Sto je to TU TI TU RUM TU TU TU ?
Ingrid naručuje dva čaja u sobu 222!
Sto je to TU TI TU RUM TU TU TU ?
Ingrid naručuje dva čaja u sobu 222!