Subpage under development, new version coming soon!
Subject: »Dinamo u Europi
da sam ja igrač dinama i da mi na pripremnoj utakmici uđu nazovi navijači na teren i prekinu utakmicu ne da ih ne bi pozdravio ne ih ne bi ni pogledao!
i volio bih da mi netko objasni od navijača koji su jučer bili na sjevernoj tribini zašto se fućkalo kad je spiker prije utakmice molio da se ne potiće rasizam i da se ne koriste pirotehnička sredstva.to bih volio da mi netko objasni?????
s obzirom da non stop radite sranja ne bi vas ni ja pozdravio.radite sranja di god odete i Vi bi jos da vas se pozdravlja?hahahahahaha
dečko malo si/ste zabrazdili... ako ste na stadionu zbog dinama onda i bodrite navijanjem. meni je nezamislivo sinoć bilo da se cijelu tekmu bavite vrijeđanjem (svejedno koga se vrijeđa) a od navijanja ni *n*.
to što si Ti (ili neki) bio na istoku samo dokazuje Vašu organiziranost sa ciljem poticanja ostalih tribina na vrijeđanje. i nemoj mi molim te soliti pamet o nekakvoj borbi za klub i sličnim stvarima jer ovo kaj danas Vi navijači prolazite nije ni približno onome kaj smo mi prolazili devedesetih u eri Tuđmana i Canjuge
jel tebi, i ostalima sličnima tebi, jasno da se svaki pravi navijač sinoć sramio? osobno se navijačem više nemogu zvati jer već neko vrijeme me nema na stadionu ali me stvarno sinoć bilo sram. NE zbog vrijeđanja već što nije bilo navijanja za klub zbog kojeg ste bili na tribinama!
aj malo prošvrljaj po jubitou i pogledaj neka navijanja kad se gubilo. uvijek smo bili najglasniji kad je bilo najteže a sinoć vi zviždite? nije ni čudo da ste ostali sami u borbi...
P.S. kako stvari danas stoje nećete me vidjeti na tribinama još podosta vremena a bogami ni moje ekipe iz dubrave. pozdrav od "bivše grane" BAR
to što si Ti (ili neki) bio na istoku samo dokazuje Vašu organiziranost sa ciljem poticanja ostalih tribina na vrijeđanje. i nemoj mi molim te soliti pamet o nekakvoj borbi za klub i sličnim stvarima jer ovo kaj danas Vi navijači prolazite nije ni približno onome kaj smo mi prolazili devedesetih u eri Tuđmana i Canjuge
jel tebi, i ostalima sličnima tebi, jasno da se svaki pravi navijač sinoć sramio? osobno se navijačem više nemogu zvati jer već neko vrijeme me nema na stadionu ali me stvarno sinoć bilo sram. NE zbog vrijeđanja već što nije bilo navijanja za klub zbog kojeg ste bili na tribinama!
aj malo prošvrljaj po jubitou i pogledaj neka navijanja kad se gubilo. uvijek smo bili najglasniji kad je bilo najteže a sinoć vi zviždite? nije ni čudo da ste ostali sami u borbi...
P.S. kako stvari danas stoje nećete me vidjeti na tribinama još podosta vremena a bogami ni moje ekipe iz dubrave. pozdrav od "bivše grane" BAR
dok ti bojkotuješ paps, i ja ću !!!
nek se snađu bez tebe i mene, ako mogu !!!
nek se snađu bez tebe i mene, ako mogu !!!
paps moj potpisujem sve sto si rekao. Iako navijam za Hajduk, nikad nisam bio protiv Dinama u europskim utakmicama vec se veselim kao da hajduk igra :D
ono jucer je bilo sramotno i stogod ti navijaci mislili, osobno bi im zabranio pristup utakmicama dinama 10 godina pa neka malo razmisle... ne podrzavati klub kad je najteze i kad prijeti ispadanje iz europe sto bi oslabilo isti klub kojeg smatraju svetinjom te bi se prodajom najboljih igraca isfinancirao ostatak sezone je meni nezamislivo. moze se navijac neslagati sa upravom,vlasnikom i sl, ali dok traju napadi dinama i kad treba gol ili dva za prolaz oni lupaju po izvršnom direktoru umjesto da se bodri ekipa i da se napravi takva galama da protivnik jedva ceka pobjeci sa terena, a ne da se jedino marcelinhu zuri u svlacionicu :D
umjesto kad protivnik zabije na nedopusten nacin pogodak nasane takav zamor,zvizduci i sl i sa jos vise snage da se klub bodri- "navijaci" jos jace lupaju po mamiću... ludilo brale... inače kako se navija sam naučio na tribinama jazina gledajući svakakve utakmice i sudjelujući u navijanju od kojeg mi se dva dana grlo oporavljalo...
ono jucer je bilo sramotno i stogod ti navijaci mislili, osobno bi im zabranio pristup utakmicama dinama 10 godina pa neka malo razmisle... ne podrzavati klub kad je najteze i kad prijeti ispadanje iz europe sto bi oslabilo isti klub kojeg smatraju svetinjom te bi se prodajom najboljih igraca isfinancirao ostatak sezone je meni nezamislivo. moze se navijac neslagati sa upravom,vlasnikom i sl, ali dok traju napadi dinama i kad treba gol ili dva za prolaz oni lupaju po izvršnom direktoru umjesto da se bodri ekipa i da se napravi takva galama da protivnik jedva ceka pobjeci sa terena, a ne da se jedino marcelinhu zuri u svlacionicu :D
umjesto kad protivnik zabije na nedopusten nacin pogodak nasane takav zamor,zvizduci i sl i sa jos vise snage da se klub bodri- "navijaci" jos jace lupaju po mamiću... ludilo brale... inače kako se navija sam naučio na tribinama jazina gledajući svakakve utakmice i sudjelujući u navijanju od kojeg mi se dva dana grlo oporavljalo...
mislim da ovaj članak sažima oba viđenja...
Večer kad je umro Dinamo
Bila je to mučna večer koje će se pravi dinamovci dugo sramiti – večer koja je uz jako, jako puno sreće spasila sezonu, ali i pokazala da Dinama 'kakav je nekad bio' više nema...
Igrala se 84. minuta na Maksimiru i stadion je posve utonuo u zlokobnu tišinu. Dinamu je trebao gol, još samo jedan gol za prolazak u sljedeću fazu natjecanja i vjerojatno spas europske sezone, ali nije bilo podrške s tribina. Čuli su se samo povici trenera Čačića koji je panično slao igrače u napad, svjestan kakav mač mu visi nad glavom – ne samo što bi posve sigurno ostao bez posla, nego bi i ostao zapamćen kao čovjek koji je s Dinamom uspio ispasti iz Europe još u srpnju. U tom trenutku on je bio 'dead man walking'.
Vikao je Čačić još barem dvadeset minuta prije toga i nastavio vikati još četrnaest, koliko je ova čudna utakmica potrajala. No sve se činilo uzalud – izgledalo je kao da nitko više ne vjeruje u preokret. Tribine su se ponovo oglasile koju minutu kasnije, samo kako bi još jednom zaurlale onu o 'narkomanu', pa zatim i onu o 'ciganu' – te večeri gotovo da i nije bilo navijanja za Dinamo.
Trener je najprije izvadio beka, a ubacio veznjaka, zatim jedinog defenzivnog veznog zamijenio napadačem, a na kraju – zapravo punih 36 minuta prije kraja – za svaki slučaj stavio još jedno krilo umjesto špice. Iako je imao igrača više, a suparnička momčad mislila samo na obranu i gubljenje vremena, Dinamova formacija potpuno je izgubila oblik i smisao. Najtalentiranijeg, i već sada najboljeg nogometaša opet je gurnuo u pozadinu, a ispred njega postavio amorfnu masu igrača koji su se kretali brzinom i gracioznošću dostojnom zombija. Na travnjaku su igrači u plavom bauljali suparničkom polovicom – njihovo kretanje bilo je kaotično, govor tijela gubitnički, dok je na trenutke doista sramotni televizijski komentar vapio: 'Ima li još snage?'
I bilo je – točno toga. Kad se već činilo da će Čačić u napad potjerati i maskotu Plavka – navodnog lava zarobljenog u kostimu napušene vjeverice – Dinamo je naposljetku zabio. Pobjednički gol u 98. minuti utrpao je na silu, poslije još jednog 'bunarenja' lopte u šesnaesterac ispunjen šeprtljavim Bugarima. Na isti način zabio je sva četiri gola u dvije utakmice, tijekom kojih je pokazao svoju prepoznatljivu igru na sveukupno možda desetak minuta. U preostalih 180, jedva da smo vidjeli pokoji dupli pas, a kamoli izrađenu akciju.
Vjerojatno se sjećate kad ste počeli navijati za svoj klub. Ne zašto, jer to je vrlo rijetko stvar izbora, s time se na popularno nazvanim 'ovim prostorima' u pravilu rađa. Također u pravilu, to je otprilike otkako znate za sebe. Što je tada bio Dinamo? Još do prije godinu-dvije ne tako rijetko je na terenu znao bljesnuti 'Dinamo kakav je nekad bio', onaj salonski romantično-luzerski mit sačuvan u kolektivnom pamćenju: Dinamo Lamze, Mlinke i Robija...
Dok je Hajduk oduvijek igrao izravniji i pomalo razbojnički, hajdučki nogomet na refule, dišpet i ludilo (i zbog toga bio i još uvijek jest voljen, bez obzira na sve), maksimirska je momčad bio prepoznatljiva kao tehnički dotjeran, šmekerski klub koji čuva iluziju o građanskom, purgerskom ponosu.
Ako je netko još sumnjao u to, sinoćnja utakmica posljednji je dokaz da takvog Dinama više nema. Uništili su ga čovjek čije je ime cijele utakmice odjekivalo tribinama, ali ne u pozitivnom kontekstu, igrači i trener koji imaju obraza pričati kako ih je spasio karakter i 'veliko plavo srce', kad nijedno nisu pokazali na terenu, ali uništavaju ga i navijači koji važnu utakmicu koriste isključivo za napade na svog 'neprijatelja broj jedan', a ne za podršku klubu koji navodno vole. Ovo je rat koji nitko ne dobiva, a gubi samo Dinamo – čak i kad pobjeđuje.
Hrvatski klupski nogomet već dugo je na aparatima, a Dinamo kao njegov najistaknutiji predstavnik nastavlja kontinentalno natjecanje te će, s obzirom na profil idućeg suparnika, vjerojatno dočekati prosinac u Europi – možda čak i u Ligi prvaka. No bit će to, isto kao i obnovljeni stadion Maksimir, nešto kao flaster na otvorenu ranu iz koje lipti krv – zaradit će se neki novac, nekim će igračima narasti cijena, a sve po cijenu novih rezultatskih i moralnih poniženja.
Farsa ide dalje. Ali sinoć je nešto definitivno umrlo. U mukama je skončalo ono 'nešto' što je Dinamo činilo – Dinamom.
Večer kad je umro Dinamo
Bila je to mučna večer koje će se pravi dinamovci dugo sramiti – večer koja je uz jako, jako puno sreće spasila sezonu, ali i pokazala da Dinama 'kakav je nekad bio' više nema...
Igrala se 84. minuta na Maksimiru i stadion je posve utonuo u zlokobnu tišinu. Dinamu je trebao gol, još samo jedan gol za prolazak u sljedeću fazu natjecanja i vjerojatno spas europske sezone, ali nije bilo podrške s tribina. Čuli su se samo povici trenera Čačića koji je panično slao igrače u napad, svjestan kakav mač mu visi nad glavom – ne samo što bi posve sigurno ostao bez posla, nego bi i ostao zapamćen kao čovjek koji je s Dinamom uspio ispasti iz Europe još u srpnju. U tom trenutku on je bio 'dead man walking'.
Vikao je Čačić još barem dvadeset minuta prije toga i nastavio vikati još četrnaest, koliko je ova čudna utakmica potrajala. No sve se činilo uzalud – izgledalo je kao da nitko više ne vjeruje u preokret. Tribine su se ponovo oglasile koju minutu kasnije, samo kako bi još jednom zaurlale onu o 'narkomanu', pa zatim i onu o 'ciganu' – te večeri gotovo da i nije bilo navijanja za Dinamo.
Trener je najprije izvadio beka, a ubacio veznjaka, zatim jedinog defenzivnog veznog zamijenio napadačem, a na kraju – zapravo punih 36 minuta prije kraja – za svaki slučaj stavio još jedno krilo umjesto špice. Iako je imao igrača više, a suparnička momčad mislila samo na obranu i gubljenje vremena, Dinamova formacija potpuno je izgubila oblik i smisao. Najtalentiranijeg, i već sada najboljeg nogometaša opet je gurnuo u pozadinu, a ispred njega postavio amorfnu masu igrača koji su se kretali brzinom i gracioznošću dostojnom zombija. Na travnjaku su igrači u plavom bauljali suparničkom polovicom – njihovo kretanje bilo je kaotično, govor tijela gubitnički, dok je na trenutke doista sramotni televizijski komentar vapio: 'Ima li još snage?'
I bilo je – točno toga. Kad se već činilo da će Čačić u napad potjerati i maskotu Plavka – navodnog lava zarobljenog u kostimu napušene vjeverice – Dinamo je naposljetku zabio. Pobjednički gol u 98. minuti utrpao je na silu, poslije još jednog 'bunarenja' lopte u šesnaesterac ispunjen šeprtljavim Bugarima. Na isti način zabio je sva četiri gola u dvije utakmice, tijekom kojih je pokazao svoju prepoznatljivu igru na sveukupno možda desetak minuta. U preostalih 180, jedva da smo vidjeli pokoji dupli pas, a kamoli izrađenu akciju.
Vjerojatno se sjećate kad ste počeli navijati za svoj klub. Ne zašto, jer to je vrlo rijetko stvar izbora, s time se na popularno nazvanim 'ovim prostorima' u pravilu rađa. Također u pravilu, to je otprilike otkako znate za sebe. Što je tada bio Dinamo? Još do prije godinu-dvije ne tako rijetko je na terenu znao bljesnuti 'Dinamo kakav je nekad bio', onaj salonski romantično-luzerski mit sačuvan u kolektivnom pamćenju: Dinamo Lamze, Mlinke i Robija...
Dok je Hajduk oduvijek igrao izravniji i pomalo razbojnički, hajdučki nogomet na refule, dišpet i ludilo (i zbog toga bio i još uvijek jest voljen, bez obzira na sve), maksimirska je momčad bio prepoznatljiva kao tehnički dotjeran, šmekerski klub koji čuva iluziju o građanskom, purgerskom ponosu.
Ako je netko još sumnjao u to, sinoćnja utakmica posljednji je dokaz da takvog Dinama više nema. Uništili su ga čovjek čije je ime cijele utakmice odjekivalo tribinama, ali ne u pozitivnom kontekstu, igrači i trener koji imaju obraza pričati kako ih je spasio karakter i 'veliko plavo srce', kad nijedno nisu pokazali na terenu, ali uništavaju ga i navijači koji važnu utakmicu koriste isključivo za napade na svog 'neprijatelja broj jedan', a ne za podršku klubu koji navodno vole. Ovo je rat koji nitko ne dobiva, a gubi samo Dinamo – čak i kad pobjeđuje.
Hrvatski klupski nogomet već dugo je na aparatima, a Dinamo kao njegov najistaknutiji predstavnik nastavlja kontinentalno natjecanje te će, s obzirom na profil idućeg suparnika, vjerojatno dočekati prosinac u Europi – možda čak i u Ligi prvaka. No bit će to, isto kao i obnovljeni stadion Maksimir, nešto kao flaster na otvorenu ranu iz koje lipti krv – zaradit će se neki novac, nekim će igračima narasti cijena, a sve po cijenu novih rezultatskih i moralnih poniženja.
Farsa ide dalje. Ali sinoć je nešto definitivno umrlo. U mukama je skončalo ono 'nešto' što je Dinamo činilo – Dinamom.
sramotno je vikati mamiću cigane odlazi iz SVETINJE a u isto vrijeme željeti svetinju izbaciti iz natjecanja a ta svetinja jaako je trebala podršku.arsenalovi navijači ne vole wengera jer je škrtac i jer nema više rezultata ali dolaze i navijaju,i svaki klub na svijetu ima nekoga koga navijači ne vole ali NAVIJAJU za SVETINJU...
to je potpuno krivo..arsenalovi navijači obožavaju wengera, a ne vole baš upravu koja mu ne daje love za prava pojačanja (da bi se moga borit za trofeje)
paralela wengera sa Z.M. je promašena da ne može bit promašenija(otprilike ko usporedba gandhija s al caponeom recimo)
uostalom, mislim da je u textu sve dobro napisano i objašnjeno
paralela wengera sa Z.M. je promašena da ne može bit promašenija(otprilike ko usporedba gandhija s al caponeom recimo)
uostalom, mislim da je u textu sve dobro napisano i objašnjeno
U nekom drugom svijetu, bila bi to nogometna noć za pamćenje. U tom svijetu, Vidin pogodak došao bi barem blizu onog legendarnog gola Igora Cvitanovića Newcastleu. U tom svijetu, gledatelji bi skandirali igračima do dugo nakon utakmice, kao što to čine na Medveščaku, a tema dana danas bi bio karakter Dinamovih nogometaša, povratak duga kroz sreću i naklonjene sudačke odluke nakon niza godina u kojima je to obično išlo kontra Modrih. A svima bi najvažnije bilo što je hrvatski prvak ostao u Europi, što će imati i dalje prigodu prikupljati bodove i za svoj i za hrvatski koeficijent, što će imati prigodu šestu godinu zaredom provesti cijelu jesen u europskim natjecanjima.
Ali, nismo u tom svijetu.
Nemoguće je pobjeći od mučnog dojma nakon Dinamovih utakmica, čak i kada se radi o dramatičnim preokretima s pozitivnom završetkom, što i nije najčešća slika u Maksimiru. Vidin pogodak razveselio je nakratko tribine, iste tribine koje su sekundu prije bile spremne pokopati, gromoglasnim zvižducima ispratiti modre nogometaše u svlačionicu, i definitivno je spasio Dinamovu sezonu, no nije previše promijenio dojam.
Ne valja znanje trenera. Ne valja trud igrača. Ne valja uprava. Ne valja igra, ne valjaju protivnici, ne valja Šuker, ne valja Štimac, ne valjaju karte za kunu, ne valja Plavko, a čak je i tlak zraka za 1.4 hPa previsok.
Valjaju, valjda, samo oni koji to sve stalno potenciraju - navijači i mediji.
Dinamo se, istina, provukao pored Ludogoreca. Protivnik je stvorio više šansi u dvije utakmice, Dinamo je imao visoku realizaciju i bez obzira na ruku Marcelinha, imao je naklonost sudaca u obje utakmice. I bez obzira na sreću i na suce, trebala mu je osma minuta sudačke nadoknade kako bi svladao momčad koja je prije nešto više od godinu dana igrala u drugoj ligi.
Do kada tamnoplavo?
Shvatljivo je da Dinamov proizvođač opreme želi barem tri garniture opreme kako bi više toga mogao prodati, no neshvatljivo je zašto je Dinamo odlučio da u Europi mora igrati u tim izrazito tamnoplavim dresovima dok svoj najljepši, originalni modri dres čuva samo za Prvu ligu.
Koncept da Dinamo ima poseban dres za Europu nije loš, ali nema nikakvog smisla da u tim najvažnijim i najposjećenijim utakmicama, Dinamo igra u nekakvoj "darkerskoj" varijanti svog pravog dresa, daleko od modre boje koja simbolizira maksimirski klub, u kojoj je ostvario svoje najveće uspjehe i u kojoj, na kraju krajeva, većinu vremena igra - ili bi barem trebao igrati.
Zgodno je kada Real ode u Zagreb u crvenim dresovima, ili Barcelona ponudi nekakvu crnu varijantu, ali je nezamislivo da najvažnije domaće utakmice ne igraju u klasičnoj bijeloj ili crveno-plavoj varijanti. Zašto je onda Dinamo u tamnoplavom, a ne modrom?
Dinamov prvenstveni problem u ove dvije utakmice bila je igra u obrani, gdje su nevolje započinjale od loših obrambenih navika "kreativnog trojca" Badelj-Kovačić-Sammir, a nastavile se prilično slabom formom lani odličnog dvojca Tonel-Vida, da bi slabosti do kraja bile raskrinkane lošom igrom na bočnim pozicijama, posebno Luisa Ibáneza u uzvratnoj utakmici.
Kada tome pribrojimo spor ulazak u formu Beqiraja, aklimatizaciju Čopa koji je još daleko od statusa pojačanja, i korektnu, ali ne još onako kvalitetnu igru veznog trojca kakva Dinamu treba da bi bio dobar, ne čudi što je vrlo dobri Ludogorec bio na milimetar do prolaska dalje. Neobično visoka realizacija Ante Rukavine bila je, uz Vidin pogodak, na kraju dovoljna Dinamu, no prostora za napredak ostalo je dosta.
Međutim, uz sve pridjeve poput bezidejni, sterilni, anemični, nervozni, nemotivirani i nervozni, budimo malo i realni.
Dinamo nije igrao protiv suparnika koji se zove "2. pretkolo", a kvaliteta analize Ludogoreca u hrvatskim medijima sugerira upravo to. Meteorski uspon bugarskog kluba gurnuo ga je u Europu s majušnim koeficijentom, pa je Ludogorec bio nenositelj tamo gdje je bugarski prvak uobičajeno nositelj. Levski, primjerice, ima bolji koeficijent od idućeg suparnika Šerifa, i sasvim je izgledno da je Ludogorec bolji i teži protivnik od moldavske ekipe.
A ne treba nikoga posebno podsjećati da je Dinamo od tog Šerifa ispao.
Pomislio bi netko da nakon pet godina upoznavanja s europskim standardima, protivnicima sa svih dijelova kontinenta i s Dinamovim igrama u tim utakmicama malo tko može ostati iznenađen što je susret Ludogorca i Dinama bio izjednačen. Pomislio bi netko da nakon pet godina ovakvih utakmica i ovakve igre, više neće biti razloga za čuđenje i snebivanje "kako je Dinamo tako loš". Pomislio bi netko da će nakon pet godina kritiziranja brojnih trenera "koji ne zadovoljavaju Dinamove kriterije i koji su najgori u povijesti" doći trenutak kada nećemo pohitati najjednostavnijem rješenju i nakon dvije utakmice trenera okriviti što momčad ne izgleda kao svemirski brod.
Pomislio bi taj netko da ćemo biti sposobni kalibrirati očekivanja, da ćemo se naučiti strpljivosti, da ćemo početi cijeniti suparnike i postaviti Dinamo - i druge hrvatske predstavnike - u realni okvir. Da jedna utakmica ne može i nikada ne smije značiti "kataklizmu", i da ćemo kritiziranjem i pljuvanjem po svemu vrlo brzo ostati bez ikakvih vrijednosti. Ostat će samo pljuvačke.
Situacija u hrvatskom klupskom nogometu, na svim razinama, trebala bi nas motivirati da cijenimo i poštujemo svaki uspjeh hrvatskih klubova u Europi, a to je i prolazak Dinama u 3. pretkolo Lige prvaka. Modri su bez premca lokomotiva hrvatskog nogometa u Europi, i zaslužuju bolji tretman i pozitivniju atmosferu bez obzira na druge, nenogometne stvari, priče i probleme.
Zašto je nemaju? Zato jer riječi nisu djela.
sportnet.hr
Ali, nismo u tom svijetu.
Nemoguće je pobjeći od mučnog dojma nakon Dinamovih utakmica, čak i kada se radi o dramatičnim preokretima s pozitivnom završetkom, što i nije najčešća slika u Maksimiru. Vidin pogodak razveselio je nakratko tribine, iste tribine koje su sekundu prije bile spremne pokopati, gromoglasnim zvižducima ispratiti modre nogometaše u svlačionicu, i definitivno je spasio Dinamovu sezonu, no nije previše promijenio dojam.
Ne valja znanje trenera. Ne valja trud igrača. Ne valja uprava. Ne valja igra, ne valjaju protivnici, ne valja Šuker, ne valja Štimac, ne valjaju karte za kunu, ne valja Plavko, a čak je i tlak zraka za 1.4 hPa previsok.
Valjaju, valjda, samo oni koji to sve stalno potenciraju - navijači i mediji.
Dinamo se, istina, provukao pored Ludogoreca. Protivnik je stvorio više šansi u dvije utakmice, Dinamo je imao visoku realizaciju i bez obzira na ruku Marcelinha, imao je naklonost sudaca u obje utakmice. I bez obzira na sreću i na suce, trebala mu je osma minuta sudačke nadoknade kako bi svladao momčad koja je prije nešto više od godinu dana igrala u drugoj ligi.
Do kada tamnoplavo?
Shvatljivo je da Dinamov proizvođač opreme želi barem tri garniture opreme kako bi više toga mogao prodati, no neshvatljivo je zašto je Dinamo odlučio da u Europi mora igrati u tim izrazito tamnoplavim dresovima dok svoj najljepši, originalni modri dres čuva samo za Prvu ligu.
Koncept da Dinamo ima poseban dres za Europu nije loš, ali nema nikakvog smisla da u tim najvažnijim i najposjećenijim utakmicama, Dinamo igra u nekakvoj "darkerskoj" varijanti svog pravog dresa, daleko od modre boje koja simbolizira maksimirski klub, u kojoj je ostvario svoje najveće uspjehe i u kojoj, na kraju krajeva, većinu vremena igra - ili bi barem trebao igrati.
Zgodno je kada Real ode u Zagreb u crvenim dresovima, ili Barcelona ponudi nekakvu crnu varijantu, ali je nezamislivo da najvažnije domaće utakmice ne igraju u klasičnoj bijeloj ili crveno-plavoj varijanti. Zašto je onda Dinamo u tamnoplavom, a ne modrom?
Dinamov prvenstveni problem u ove dvije utakmice bila je igra u obrani, gdje su nevolje započinjale od loših obrambenih navika "kreativnog trojca" Badelj-Kovačić-Sammir, a nastavile se prilično slabom formom lani odličnog dvojca Tonel-Vida, da bi slabosti do kraja bile raskrinkane lošom igrom na bočnim pozicijama, posebno Luisa Ibáneza u uzvratnoj utakmici.
Kada tome pribrojimo spor ulazak u formu Beqiraja, aklimatizaciju Čopa koji je još daleko od statusa pojačanja, i korektnu, ali ne još onako kvalitetnu igru veznog trojca kakva Dinamu treba da bi bio dobar, ne čudi što je vrlo dobri Ludogorec bio na milimetar do prolaska dalje. Neobično visoka realizacija Ante Rukavine bila je, uz Vidin pogodak, na kraju dovoljna Dinamu, no prostora za napredak ostalo je dosta.
Međutim, uz sve pridjeve poput bezidejni, sterilni, anemični, nervozni, nemotivirani i nervozni, budimo malo i realni.
Dinamo nije igrao protiv suparnika koji se zove "2. pretkolo", a kvaliteta analize Ludogoreca u hrvatskim medijima sugerira upravo to. Meteorski uspon bugarskog kluba gurnuo ga je u Europu s majušnim koeficijentom, pa je Ludogorec bio nenositelj tamo gdje je bugarski prvak uobičajeno nositelj. Levski, primjerice, ima bolji koeficijent od idućeg suparnika Šerifa, i sasvim je izgledno da je Ludogorec bolji i teži protivnik od moldavske ekipe.
A ne treba nikoga posebno podsjećati da je Dinamo od tog Šerifa ispao.
Pomislio bi netko da nakon pet godina upoznavanja s europskim standardima, protivnicima sa svih dijelova kontinenta i s Dinamovim igrama u tim utakmicama malo tko može ostati iznenađen što je susret Ludogorca i Dinama bio izjednačen. Pomislio bi netko da nakon pet godina ovakvih utakmica i ovakve igre, više neće biti razloga za čuđenje i snebivanje "kako je Dinamo tako loš". Pomislio bi netko da će nakon pet godina kritiziranja brojnih trenera "koji ne zadovoljavaju Dinamove kriterije i koji su najgori u povijesti" doći trenutak kada nećemo pohitati najjednostavnijem rješenju i nakon dvije utakmice trenera okriviti što momčad ne izgleda kao svemirski brod.
Pomislio bi taj netko da ćemo biti sposobni kalibrirati očekivanja, da ćemo se naučiti strpljivosti, da ćemo početi cijeniti suparnike i postaviti Dinamo - i druge hrvatske predstavnike - u realni okvir. Da jedna utakmica ne može i nikada ne smije značiti "kataklizmu", i da ćemo kritiziranjem i pljuvanjem po svemu vrlo brzo ostati bez ikakvih vrijednosti. Ostat će samo pljuvačke.
Situacija u hrvatskom klupskom nogometu, na svim razinama, trebala bi nas motivirati da cijenimo i poštujemo svaki uspjeh hrvatskih klubova u Europi, a to je i prolazak Dinama u 3. pretkolo Lige prvaka. Modri su bez premca lokomotiva hrvatskog nogometa u Europi, i zaslužuju bolji tretman i pozitivniju atmosferu bez obzira na druge, nenogometne stvari, priče i probleme.
Zašto je nemaju? Zato jer riječi nisu djela.
sportnet.hr
glupost od text-a novinara koji nije zna o čemu pisat pa pola članka popunjava sa ispraznom i nezanimljivom pričom o boji dresova ( jbt, jel tamno il svjetloplava:)
uostalom, baš ništa iz prijašnjeg članka ne pobija...
dapače, niko nije ni spominjao da je ludogorec loš ili da nije uspjeh prolazak dinama dalje...
al onaj prijašnji članak se bar dotiče onog o čemu se ovdje priča, a ovaj je baš mlatenje prazne slame i zatvaranje očiju pred bitnim
a to je da je dinamo več duže vrijeme klub u biti bez navijača...
da im na odlučujuću evropsku utakmicu kad je karta po kn djeljena dođe možda 15k ljudi...
i pritom većina dođe navijat kontra Z.M.-a i uprave , a ne za dinamo
i to je tužno, al ipak većina krivnje treba past na istog navedenog, a ne navijače, iako način borbe možda nije pravi
i btw. nisu mediji nazvali mogući poraz dinama kataklizmom, već Z.M.
koji će vjerovatno još 1 sačuvat primarno svoje dupe s obzirom na vjerovatno povoljan ždrijeb do lige prvaka..
(edited)
uostalom, baš ništa iz prijašnjeg članka ne pobija...
dapače, niko nije ni spominjao da je ludogorec loš ili da nije uspjeh prolazak dinama dalje...
al onaj prijašnji članak se bar dotiče onog o čemu se ovdje priča, a ovaj je baš mlatenje prazne slame i zatvaranje očiju pred bitnim
a to je da je dinamo več duže vrijeme klub u biti bez navijača...
da im na odlučujuću evropsku utakmicu kad je karta po kn djeljena dođe možda 15k ljudi...
i pritom većina dođe navijat kontra Z.M.-a i uprave , a ne za dinamo
i to je tužno, al ipak većina krivnje treba past na istog navedenog, a ne navijače, iako način borbe možda nije pravi
i btw. nisu mediji nazvali mogući poraz dinama kataklizmom, već Z.M.
koji će vjerovatno još 1 sačuvat primarno svoje dupe s obzirom na vjerovatno povoljan ždrijeb do lige prvaka..
(edited)
Ja se zgrazam nad vasim komentarima isto kao i vi nad jucerasnjim navijanjem. Nisam priglup i ne patim od nikakve amnezije da se ne sjecam da su ti isti navijaci vec sve pokusali pravnim putem pa i bojkotom. Tako je ekipa jucer je na stadionu bilo 70-80% jugonostalgicara koji pokusavaju unistit hrvatsku
slažem se da je priča o boji dresa trebala nać drugo mjesto ali se ne slažem sa tvojim "štrecanjem" pa ću "štrecnut" ja tebe: "da Bog da ti hajduk europske utakmice igrao u npr srebrnim dresovima" :P
Paps ti si me totalno razocarao. Tebi je ocito ok kad je na stadionu 10 navijaca a od toga 7 mamicevih rodjaka a ne sjecam se tada tvojih komentara al kad se skupi 10000-15000 navijaca iskazat svoje nezadovoljstvo onda to nisu navijaci? Znaci da se skupilo 10 navijaca kao i obicno sve bi bilo ok? Svasta