Subpage under development, new version coming soon!
Subject: Šta se sluša?
Loneru gibaj se bre u nedeljno posleponoćno moćno sočno veće kad ga ne ljišiđ već lanMi i Pipa lomi ledo loma pipneš mi galano i žnone...mmm...to lutko...
Za mog druga Bjelork Bratislava!
Tajne bezimenih grobova
Milena MARKOVIĆ | 18. septembar 2005. 20:03 | Komentara: 1
Bratislav Bjelobrk (19) u maju 1992. godine, zarobljen i ubijen kod Bosanskog Broda. Otac Dušan pošao da mu čestita rođendan, kad je video u kakvom je jadu, ostao sa sinom i stradao. Kosti mladića posle 13 godina nađene na groblju u Obrenovcu, očeve u Banjaluci, obojica počivali pod belegom "N. N.". Kosti Zdravka Koldžića, takođe pod oznakom "N. N." otkrivene na beogradskom Lešću.
KADA su ih gurnuli u rat imali su ime i prezime. A, kada su ih mrtve sa ratišta vraćali, obezimenili su im i grobove.
Trinaest i po godina, mrtvi ratnici, imali su pravo samo na beleg "N. N.". Trinaest i po godina su porodice bile u agoniji, tragajući za kostima dece. A, tražili su, barem tračak nade, da su živi, u protekla dva dana su i to, poslednje zrno nadanja, sahranili.
Bjelobrci u beogradskoj Batajnici, ulicama Sremskog fronta... Kao da je sama sudbina namestila da se ovo zrno planete Zemlje zove - front. Kuća broj 15, front Stoje Bjelobrk traje 13,5 godina... Toliko ova majka traga za jedinim sinom Bratislavom (19).
Pre tri dana nije mogla da progovori. Na Vojno-medicinskoj akademiji prepoznala je košulju deteta. Udovoljili su joj lekari da vidi i njegove kosti. Da nisu, presvisla bi, kaže.
Na kući čitulja, ali nije Branislavljeva, već Dušana Bjelobrka. Bratisavljev otac, kosti mu nađene pre dva meseca u Banjaluci. Udvostručen bol Bjelobrka.
U porodici snage za razgovor jedino još ima Miljko, Dušanov brat i Bratislavljev stric.
PISMO SESTRI JASMINI
DRAMA počinje u ranu jesen 1991. godine. Bratislav, septembarska klasa JNA, pešadija. Bjelobrci ispraćaju sina, kao svaka srpska familija. A, oni, Bjelobrci još ponosnije. Ponos za rodne Civljane kod Knina, odakle su početkom 60-tih doneli grumen zemlje. Ponos na Mrkonjić Grad, odakle je vojnikova majka Stoja.
Prva vojna pošta Bratislava Bjelobrka - Trgovište kod Kumanova, 21. septembra 1991. godine. Mladi vojnik stalno telefonira roditeljima, sestri Jasmini, ponajviše. A bukti rat u Hrvatskoj. Padaju prve žrtve. Bjelobrci o tome ne pričaju.
Proleće 1992. godine. Grunuo rat i u Bosni. Šestog aprila, jedinica Bratislava Bjelobrka već je u Tuzli, a ubrzo potom, kod Bosanskog Broda.
Mesto Kolibe kod Broda, april 1992. godine. U borbi za oslobađanje (ko još danas sme da kaže da je to bilo oslobađanje) Broda od ustaša i jedinica mladog vojnika iz Batajnice.
Uoči 23. aprila, otac Dušan Bjelobrk, radnik beogradskog "Ateksa", sprema se sinu u posetu da mu čestita rođendan i s njim provede dan-dva.
- Kad je video u kakvom mu je stanju dete, ostao je s njim - govori danas Miljko Bjelobrk. - Mislio je Dušan da će ga sačuvati. Želeo je da s njim podeli tu muku. A, evo dve čitulje u Bjelobrcima. Dušanove kosti sahranili smo pre dva meseca, Bratislavljeve sahranjujemo danas.
Dva dana posle rođendana, Bratislav piše pismo u Batajnicu. Adresirano na sestru Jasminu: "Javljam ti se seko, iz Zborišta, osam kilometara od Bosanskog Broda. Pišem ti pod šatorom, a od mene, na pet metara, tata kopa rov... Nisam mogao da ga ubedim da se vrati kući. Nisam mogao, nikako. Kaže da će ostati još dvadesetak dana, ali ću ga ja ubediti, svakako, da se vrati. Po svaku cenu da se vrati... Seko, ti javi, kod njega u "Ateks" da će ostati koji dan... Kad dođe, detaljno će vam pričati o svemu".
Pismo stiglo posle mesec dana u Batajnicu: "Šalje vojnik Bratislav Bjelobrk, Vojna pošta 7036/6".
- Kad je pismo stiglo... Verujem da su već obojica bili mrtvi - kaže Miljko. Drhti mu ruka, brada, ramena. Vraća pismo u koverat. Rukopis deteta. Bratislav je imao samo 19 godina.
DRAMA U ČEMERNOM
POSLEDNjE pismo, poslednje javljanje pokrenulo je Miljka... Četvrtog maja, spremio se da ide, potraži brata i bratanca. Iz Tuzle mu javljaju da ne dolazi: "Jedinice JNA se povlače iz Bosne, pa i naša... U Surdulici smo za koji dan"...
Desetog maja zove Miljko Bjelobrk u Surdulicu, gde se zaustavila jedinica njegovog brata i bratića. Traži da ih čuje. Odgovaraju mu: "Sve je u redu. Tu su oni, u krugu, sad će da se jave". Onda su mu starešine priznale - zarobljeni su na Kolibama. I otac. I sin.
- Mi smo se, sve ovo vreme, opet nekako nadali - govori Miljko. - Onda smo Dušanove kosti našli u zajedničkoj grobnici u Banjaluci. Bratisavljeve, na obrenovačkom groblju. Sahranjen je pod belegom "N. N".
Analiza DNK obavljena je u laboratoriji u Tuzli. Na Vojnomedicinskoj akademiji, na Institutu za patologiju, Bjelobrci su potpisali potvrdu. Posle 13,5 godina agonije, ne znaju da li im je teže ili im je olakšana patnja. Majka Stoja ne može ni reč da izusti.
U Čemernom, na pola kilometra od Pljevalja, a u opštini Priboj, uz granicu Srbije i Crne Gore, ista drama kao u Batajnici. Prekjuče su granicu između dveju republika bez carine prelazili samo jauci čemernih sestara Zdravka Koldžića (30).
Četiri sestre i on, Zdravko, njihov brat bez poroda, kao jedno. Trinaest i po godina sestre nisu posustajale da mu nađu grob, pa ni onda kada je otac Ranko, proletos, od tuge presvisao.
I, našle su mu kosti, na beogradskom Lešću. Grob bio obeležen "N. N". Potvrdu na Vojnomedicinskoj akademiji potpisala najmlađa Zdravkova sestra, Slobodanka.
SAHRANjUJ, GDE ZNAŠ!
KOLIKO još na beogradskim grobljima ima sahranjenih ratnika iz potonjeg rata, a da se ne zna ko u njima počiva. Pokušali smo da dokučimo odgovor na ovo pitanje, za kojim, sasvim sigurno, traga stotine unesrećenih porodica koje su svoju decu početkom 90-ih ispraćale u "neobjavljeni rat".
- Na beogradskom Lešću, vala, ima ih barem 200 - kaže za "Novosti" lešćanski grobar, koji je ovde dočekivao kovčege. - Doveze ih vojska, najčešće noću, bez imena, bez zastave, pratnje. Kažu: "Sahranjuj to negde, gde znaš i kako znaš". I, mi sahranjujemo. Šta ćeš, ćuti i sahranjuj.
Tajne bezimenih grobova
Milena MARKOVIĆ | 18. septembar 2005. 20:03 | Komentara: 1
Bratislav Bjelobrk (19) u maju 1992. godine, zarobljen i ubijen kod Bosanskog Broda. Otac Dušan pošao da mu čestita rođendan, kad je video u kakvom je jadu, ostao sa sinom i stradao. Kosti mladića posle 13 godina nađene na groblju u Obrenovcu, očeve u Banjaluci, obojica počivali pod belegom "N. N.". Kosti Zdravka Koldžića, takođe pod oznakom "N. N." otkrivene na beogradskom Lešću.
KADA su ih gurnuli u rat imali su ime i prezime. A, kada su ih mrtve sa ratišta vraćali, obezimenili su im i grobove.
Trinaest i po godina, mrtvi ratnici, imali su pravo samo na beleg "N. N.". Trinaest i po godina su porodice bile u agoniji, tragajući za kostima dece. A, tražili su, barem tračak nade, da su živi, u protekla dva dana su i to, poslednje zrno nadanja, sahranili.
Bjelobrci u beogradskoj Batajnici, ulicama Sremskog fronta... Kao da je sama sudbina namestila da se ovo zrno planete Zemlje zove - front. Kuća broj 15, front Stoje Bjelobrk traje 13,5 godina... Toliko ova majka traga za jedinim sinom Bratislavom (19).
Pre tri dana nije mogla da progovori. Na Vojno-medicinskoj akademiji prepoznala je košulju deteta. Udovoljili su joj lekari da vidi i njegove kosti. Da nisu, presvisla bi, kaže.
Na kući čitulja, ali nije Branislavljeva, već Dušana Bjelobrka. Bratisavljev otac, kosti mu nađene pre dva meseca u Banjaluci. Udvostručen bol Bjelobrka.
U porodici snage za razgovor jedino još ima Miljko, Dušanov brat i Bratislavljev stric.
PISMO SESTRI JASMINI
DRAMA počinje u ranu jesen 1991. godine. Bratislav, septembarska klasa JNA, pešadija. Bjelobrci ispraćaju sina, kao svaka srpska familija. A, oni, Bjelobrci još ponosnije. Ponos za rodne Civljane kod Knina, odakle su početkom 60-tih doneli grumen zemlje. Ponos na Mrkonjić Grad, odakle je vojnikova majka Stoja.
Prva vojna pošta Bratislava Bjelobrka - Trgovište kod Kumanova, 21. septembra 1991. godine. Mladi vojnik stalno telefonira roditeljima, sestri Jasmini, ponajviše. A bukti rat u Hrvatskoj. Padaju prve žrtve. Bjelobrci o tome ne pričaju.
Proleće 1992. godine. Grunuo rat i u Bosni. Šestog aprila, jedinica Bratislava Bjelobrka već je u Tuzli, a ubrzo potom, kod Bosanskog Broda.
Mesto Kolibe kod Broda, april 1992. godine. U borbi za oslobađanje (ko još danas sme da kaže da je to bilo oslobađanje) Broda od ustaša i jedinica mladog vojnika iz Batajnice.
Uoči 23. aprila, otac Dušan Bjelobrk, radnik beogradskog "Ateksa", sprema se sinu u posetu da mu čestita rođendan i s njim provede dan-dva.
- Kad je video u kakvom mu je stanju dete, ostao je s njim - govori danas Miljko Bjelobrk. - Mislio je Dušan da će ga sačuvati. Želeo je da s njim podeli tu muku. A, evo dve čitulje u Bjelobrcima. Dušanove kosti sahranili smo pre dva meseca, Bratislavljeve sahranjujemo danas.
Dva dana posle rođendana, Bratislav piše pismo u Batajnicu. Adresirano na sestru Jasminu: "Javljam ti se seko, iz Zborišta, osam kilometara od Bosanskog Broda. Pišem ti pod šatorom, a od mene, na pet metara, tata kopa rov... Nisam mogao da ga ubedim da se vrati kući. Nisam mogao, nikako. Kaže da će ostati još dvadesetak dana, ali ću ga ja ubediti, svakako, da se vrati. Po svaku cenu da se vrati... Seko, ti javi, kod njega u "Ateks" da će ostati koji dan... Kad dođe, detaljno će vam pričati o svemu".
Pismo stiglo posle mesec dana u Batajnicu: "Šalje vojnik Bratislav Bjelobrk, Vojna pošta 7036/6".
- Kad je pismo stiglo... Verujem da su već obojica bili mrtvi - kaže Miljko. Drhti mu ruka, brada, ramena. Vraća pismo u koverat. Rukopis deteta. Bratislav je imao samo 19 godina.
DRAMA U ČEMERNOM
POSLEDNjE pismo, poslednje javljanje pokrenulo je Miljka... Četvrtog maja, spremio se da ide, potraži brata i bratanca. Iz Tuzle mu javljaju da ne dolazi: "Jedinice JNA se povlače iz Bosne, pa i naša... U Surdulici smo za koji dan"...
Desetog maja zove Miljko Bjelobrk u Surdulicu, gde se zaustavila jedinica njegovog brata i bratića. Traži da ih čuje. Odgovaraju mu: "Sve je u redu. Tu su oni, u krugu, sad će da se jave". Onda su mu starešine priznale - zarobljeni su na Kolibama. I otac. I sin.
- Mi smo se, sve ovo vreme, opet nekako nadali - govori Miljko. - Onda smo Dušanove kosti našli u zajedničkoj grobnici u Banjaluci. Bratisavljeve, na obrenovačkom groblju. Sahranjen je pod belegom "N. N".
Analiza DNK obavljena je u laboratoriji u Tuzli. Na Vojnomedicinskoj akademiji, na Institutu za patologiju, Bjelobrci su potpisali potvrdu. Posle 13,5 godina agonije, ne znaju da li im je teže ili im je olakšana patnja. Majka Stoja ne može ni reč da izusti.
U Čemernom, na pola kilometra od Pljevalja, a u opštini Priboj, uz granicu Srbije i Crne Gore, ista drama kao u Batajnici. Prekjuče su granicu između dveju republika bez carine prelazili samo jauci čemernih sestara Zdravka Koldžića (30).
Četiri sestre i on, Zdravko, njihov brat bez poroda, kao jedno. Trinaest i po godina sestre nisu posustajale da mu nađu grob, pa ni onda kada je otac Ranko, proletos, od tuge presvisao.
I, našle su mu kosti, na beogradskom Lešću. Grob bio obeležen "N. N". Potvrdu na Vojnomedicinskoj akademiji potpisala najmlađa Zdravkova sestra, Slobodanka.
SAHRANjUJ, GDE ZNAŠ!
KOLIKO još na beogradskim grobljima ima sahranjenih ratnika iz potonjeg rata, a da se ne zna ko u njima počiva. Pokušali smo da dokučimo odgovor na ovo pitanje, za kojim, sasvim sigurno, traga stotine unesrećenih porodica koje su svoju decu početkom 90-ih ispraćale u "neobjavljeni rat".
- Na beogradskom Lešću, vala, ima ih barem 200 - kaže za "Novosti" lešćanski grobar, koji je ovde dočekivao kovčege. - Doveze ih vojska, najčešće noću, bez imena, bez zastave, pratnje. Kažu: "Sahranjuj to negde, gde znaš i kako znaš". I, mi sahranjujemo. Šta ćeš, ćuti i sahranjuj.
pročitao sam od A do Š,još sam malo kuckao na google.
Strašno! :((
Strašno! :((